ROĐENDANI I BOLJI DANI

Bliži se drugi rođendan mog sina. Prilika je to da rezimiram razdoblje od njegova rođenja do danas. Gdje i koliko sam griješila? U kojim situacijama sam se štedjela? Jesam li mogla više i bolje? Je li moje dijete zaslužilo više i bolje?…….I onda svjesno prekinem taj suludi niz. Bilo je baš kako je trebalo biti. Nisam mogla bolje, nisam znala bolje. Bila sam umorna, iscrpljena, neispavana, bolesna, uplašena… Ali sam istovremeno bila ispunjena, kompletna, ostvarena, zaljubljena, život je imao svrhu i uvijek bi se na kraju tunela umora i nemoći, našlo svjetlo. (“Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami…”) To zna svaka mama. Kad misliš da više ne možeš, nešto se lijepo dogodi; baš taj dan beba spava duže, ili razgovaraš s dragim ljudima, dobiješ potrebnu podršku u pravo vrijeme, okupa te sunce, umiri te more, zapjevaju ti ptice, razveseli te šarenilo ulice, u miru popiješ kavu, vidiš da postoji vanjski svijet koji te čeka, mrvicu si manje umorna i vjeruješ da ćeš izdržati i sutra. To su uvijek sitnice, sitnice su divovi koji nas guraju, u svakom poslu. Pa tako i ovom, neopisivo teškom i lijepom.

Moj me sin vidio umornu, očajnu, uplakanu, ali i nasmijanu, raspjevanu, luckastu, djetinjastu pa i mamu šeprtlju.

I sigurno su moju trudnoću i postpartum obilježili više strahovi no razdraganosti. I to mogu introspekcijom i radom na sebi pripisati mnogočemu, pa i zrelosti, u konačnici.

I sigurno sam jedna od rijetkih žena koja konstantno uživa podršku supruga i obiju obitelji; moje i njegove. No, kad pišem o muci majčinstva ne pišem o tome, već o doživljaju sebe kao žene, nakon što postaneš majka. Koliko je prisutno više brige (za sebe i druge), koliko se javi instinkt “kućanice” i “hraniteljice”, koliko je prisutno grižnje savijesti kad te uloge ne ispunjavaš u skladu s vlastitom suludom i potpuno neutemeljenom ljestvicom kriterija. Koliko suza zbog kažnjavanja same sebe. Ako sam društveno aktivna, jesam li zanemarila dijete? Ako sam ostala raditi vikendom, hoće li on biti emotivno zakinut? Ako nisam spremila ručak cijeli tjedan jesam li loša žena? Toooooliko toga nametnutog, od sebe same i nekih patrijarhalnih obrazaca, koji su u najmanju ruku licemjerni i nepravedni. Svaki je dan pokušaj izlaska iz tih okova. Pa to i činim. I znam da me moj sin osjeća, osjeća moju žensku snagu, zna da se na nju može osloniti, vidi me u pidžami, razbarušene kose dok se smijemo i igramo na krevetu, tepihu, kauču, pješčanoj plaži. Vidi me našminkanu, u štiklama, u situacijama kad se, gle čuda, i samoj sebi sviđam, i vidim da se raduje zadovoljnoj mami koja odlazi u svijet da bi se vratila. Čak štoviše, u njegovim malim očima vidim poštovanje i uvažavanje. Sigurno zato što to vidim i učima njegovog tate…

******

Što je ženama, posebno “friškim” majkama najvažnije? Nije to novac. To je podrška, ljubav i razumijevanje. Mi preko noći postajemo bića čiji trbusi rastu, koja hodaju gradom dok u njima skakuće još jedno stvorenje, pokušavamo umorne zaspati, a ne možemo jer beba u trbuhu još skakuće. Otičemo, imamo žgaravice, migrene, trudnički dijabetes, vrtoglavice, slabosti, bolne zglobove, bolne grudi, kontrakcije, dobivamo na težini, konstantno nas važu, opada nam kosa, patimo od nesanice, strahova i briga. Sve to dok spremamo robicu, kolica, krevetić, boćice, jastuke, izdajalice, dude, pelene i kreme. Balansiramo na ivici straha i ljubavi. Grudi nam narastu dva konfekcijska broja, prepune mlijeka, promatramo ih pomiješanih osjećaja… Sad smo i žene i majke. Što s tim? Kako pomiriti ta dva pola, koji su zapravo jedan. I kad to osjetimo iznutra, postaje lakše. O tome treba govoriti, bez lažne slike. Najlakše je pričati o demografiji, a podrške niotkud, one prave, iskrene.

Svijet majki nije isključivo divan kako prikazuju časopisi, filmovi i Instagram. On je istovremeno divan i zastrašujuć. I majke žive dan po dan. Drugačije je neizvedivo. Svaki dan je pobjeda. I one toliko mogu dati, jer su ratnice i ništa im nije teško. Ne gube vrijeme na puste tlapnje. One su efikasne i kvalitetne radnice i šteta što to neki poslodavci ne prepoznaju. Čast divnim izuzecima, kojih ima. One nakon radnog dana odrade još jedan radni dan, umornih očiju prepunih ljubavi. I opet iznova. I opet iznova.

I tako prođu predugi dani i prekratke godine. I tako stiže drugi rođendan mog sina, i to nekoliko dana nakon što je drugo dijete rodila kolegica s posla, što me vratilo u dane kad sam ja u ovo doba godine ležala uz moju toplu bebu u pulskom rodilištu. Nisam pojma imala koliko će biti i prekrasno i preteško. Kad se dijete rodi, ne možeš znati koliki će biti njegov ogromni potencijal, možeš samo slutiti. Ne možeš znati da će te ta nemoćna bebica brzo grliti, ljubiti, pjevati ti, trčati s tobom i zvati te mamom, glasićem koji mora da je došao iz Raja. Pomisliš: ja sam nečija mama i nitko mi ništa ne može. Nisam najbolja, ali sam baš njegova mama. I on zna da na mene može računati. I zna, iako mali, koliko ga poštujem. I da mi može vjerovati. Branit ću ga koliko i kritizirati…To je ono što suvremeni odgoj zapostavlja i zaboravlja; dati ljubav i granice.

*****

Ipak, nisam se mogla oduprijeti, povodom poroda kolegice, razmišljanjima o tome koliko je drugo dijete druga prilika da mnogo toga uradimo bolje. Odnosno, s manje brige. Ali brzo shvatim da se okolnosti mijenjaju tek kad se promijenimo mi sami. Ako to ne osvijestimo, radit ćemo stoput istu grešku. Zato, želim li biti bolja mama (ako je to uopće moguće, ha ha ha ha ha ha) moram biti bolja najprije sebi, pa i drugima, svakoga dana. Nema boljih dana koji su tamo negdje i mi ih čekamo da stignu, postoji današnji dan koji je u našim rukama i kojeg mi možemo učiniti boljim. I to je ključ uspjeha.


NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.