ŽIVOT NA VJETROMETINI PROMJENA

Već neko vrijeme razmišljam napisati tekst o ovoj temi, ali uvijek bi me nešto spriječilo, kombinacija nedovoljne inspiracije i vremena. Ipak mislim da je sad najbolje vrijeme za to. Sad kad su ljetne pustolovine gotove, sad kad je prijelaz godišnjih doba, sad kad se priroda mijenja, ali i mi se mijenjamo. Često u ovoj vjetrometini promjena razmišljam o prolaznosti života. Život je prepun isprepletenih neponovljivih trenutaka. No, jesmo li mi doista svjesni svakog proživljenog trenutka? Jesmo li svjesni da ono što radimo danas, utječe na nas i na ljude oko nas već sutra.

Kaže se: „Uživaj svaki dan kao da ti je posljednji.“ Tako jednostavno sročeno na papiru, a u realnosti malo teže izvedivo. Mislim da bi bolje trebalo reći: „Nađi u danu barem jedan trenutak sreće i zapiši ga da ti bude podsjetnik za cijeli život.“  Slažete li se? Iako svi mi imamo svoje loše i dobre dane, mislim da je u svakom danu nešto dobro. Evo moj jučerašnji trenutak sreće bio je kad sam došla ranije na sinov trening i taj trenutak njegove sreće i osmjeha na licu kada me ugledao i mahnuo mi je nešto što mi je obilježio dan.  Moj današnji trenutak sreće bio je  kada mi je učenica rekla hvala zašto što sam ju nešto naučila. Koji je vaš trenutak sreće? Možda je to samo osmijeh poznate osobe ili ugodan razgovor s kolegicom, šetnja s prijateljicom ili igra s djecom. Trebalo bi takve trenutke zapisati i ubaciti u praznu kutiju i napuniti ju uspomenama, kao što u radosnicama pišemo prve dječje pokrete. Zato što nismo svjesni da su ti trenutci za pamćenje, već smo zauzeti obavezama i dužnostima.

Zašto vrijeme tako brzo teče kada ne treba? Zašto mi se čini kako godine lete sve brže i brže svake godine? Zašto ono što planiramo često odgađamo za sutra? Zašto? Zašto? Odgovor ne znam, ali znam da trebamo biti zahvalni za svaki dan. Zahvalni što smo živi, zahvalni što svaki dan osjećamo uzbuđenje, strah, ljubav, ljutnju, zahvalni što danas imamo ispraviti pogreške ili učiniti nešto danas. Još od djetinjstva svaku večer netom prije negoli utonem u san imam svoje tamne misli. Kako bi moja mama rekla: „Svatko od nas nosi svoj križ!“ E ja sam taj svoj križ svaku večer vrtila u glavi. Nekad je to bilo obična svađa s prijateljicama, ili razbijena šalica kave koju sam prešutjela mami, ili jednostavno briga za svoje bližnje. Danas su te brige sve veće i teže, danas se pitam jesam li dobra mama, žena, jesam li uspjela obaviti sve zadatke, ako nisam rekapitulacija svega što moram obaviti, a da ne govorim kako je briga za bližnje sada još i veća.

Uz sve loše stvari koje se odvijaju oko nas, a vrte se stalno na radiju ili na televizoru, kako postati imun na sve loše stvari? Kako prihvatiti život kakav jest, bez prepuno očekivanja i nadanja? Nikako. Ne postoji recept za život. Nema tajne formule. Nada da sve nedaće koje te okružuju ne utječu na tebe ili tvoje bližnje, nada da će ti i sutra jedina briga biti jesam li zatvorila vrata hladnjaka, nada da će svi tvoji takozvani problemi ostati isti. Ponekad je zdravo osjetiti malo brige  o životu, kako bismo znali cijeniti ono što imamo danas i zahvalni na svemu što ćemo tek imati. Hoćemo li ikad shvatiti kako su promjene, bilo dobre ili loše, dio života? Hoćemo li uspjeti naći trenutak sreće čak i kad je sve mračno? To su moje današnje tamne misli, a sad se odjavljujem s ovog teksta. Jesam li jedina koja ima takve misli, da čujem vaše?


SARA @majdakastrid

Mama jednog nestašnog, brbljavog i znatiželjnog šestogodišnjaka, koji na jesen kreće u školu. Zaljubljena u more, sunce i suncokrete. Živi u Istri (terra magica), na zapadnom dijelu polutoka (Umag). Nostalgična za svojim otokom Vrgadom, gdje je provela najdivnije ljetne praznike svake godine (gdje drugdje, nego kod nonića). Vječni pesimist, ali romantična u duši. 
Srce joj je puno kada zna da svojim trudom i zalaganjem na poslu dopire do srca svojih malih učenika i pokreće njihov um. Voli raditi s djecom, jer su iskrena i uvijek, ali baš uvijek ju nasmiju, pa kako da joj dan i bude loš uz njih. Voli čitati dobre knjige i časopise, a u posljednje vrijeme ima i potrebu za pisanjem, iako je oduvijek voljela pisati sastavke i dnevnike (kako ih ona zove, memoare iz osnovne i srednje škole, ili podsjetnici na svoje prve ljubavi ili tadašnje velike brige).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.