ŽIVOT PRIJE DJECE ILI PARTY-MAMA

Krenula sam izlaziti u srednjoj školi. Bila sam gimnazijalka s odličnom, zaštitnički nastrojenom, pretežno muškom ekipom i moja mama im je vjerovala. Vjerovala je i meni pa sam tako mogla izlaziti redovno – ne predugo, ali redovno. Granica se pomicala nekim prirodnim tokom i nikad se nisam mogla žaliti da mi netko nešto brani, da mi se ograničava sloboda ili što već. Ali ja sam svoje izlaske temeljito odradila. Mislim da kroz cijelo srednjoškolsko obrazovanje ne mogu nabrojati sveukupno pet vikenda da nisam bila vani. I petak i subotu. Odradila sam parkiće i u snijegu do koljena i na plus trideset u ponoć. Najsmješnije, iz ove perspektive, je činjenica da nisam probala alkohol do osamnaeste. Ali sam se družila.

Izlasci na faxu bili su to isto – samo još brže, jače, bolje. Svi znamo da je oskudica studentska svakodnevica (mislim, ako si uvijek imao dosta para – jesi li zaista studirao?!), ali za izlaske se uvijek našlo. Pješačilo se do Jabuke i natrag, klečalo se u tri ujutro u Željezničaru, zatvarao se Purgeraj i gubila su se stvari po Ribnjaku. Mislim da me sada dosta poznajete i vidite da nisam tip koji je štiklicama šetao od taksija do Sokola, ali možete biti sigurni da su iznošene traperice dobro poslužile kada se čekao noćni tramvaj na trgu, smrznutih nogu u Martama. I opet, ne mogu reći da nisam iskoristila sve ono što je bilo preda mnom. Toliko ljudi, toliko različitih iskustava, toliko smijeha i jutarnjih kava s podočnjacima i mučninom u stomaku.

Naravno, mi smo generacija koja ne planira nikada odrasti – pa sam s navikama nastavila i par godina kasnije. Kako ja, tako i svi oko mene. Točnije, nastavila sam do dana kada sam saznala da sam trudna. A onda se dogodio nekakav čudan klik u glavi. Nisam sigurna jesam li uključila majčinski instinkt (nekako ne mislim da sam baš tako napredna) ili sam si tada dozvolila priznati da mi se više – ne da. Jer više mi se nije dalo. Od trenutka kada sam ostala trudna, učinilo mi se da sam shvatila kako je moj način života odavno izgubio svrhu. Jer u nekom trenutku, između faxa i trudnoće, moje divne party godine postale su samo trčanje muhe bez glave. I ne kažem da je to sa svima tako. Ali sa mnom je bilo.

Cijela moja trudnoća bila je gniježđenje, smirivanje, pomno uređivanje skloništa za bebu. Čak me obišao i FOMO jer sam toliko željela biti u trenutku u kojem jesam, da nije bilo toga što je netko drugi mogao raditi, a da mu zavidim. I polako su prošle i te mirne godine. Moje dijete je veliko, ne treba me više i noću i danju, ali, vidite, ja više nikada nisam izašla van. Nikada. 

I toga sam postala svjesna tek nedavno – kada su mi dvije drage frendice imale subotnje borbardiranje insta storyja, a ja sam mislila kako je dobro što ne živim tamo jer bih se ubila da moram s njima. A natjerale bi me. Istina, s vremenom sam si priznala da sam introvert i, naravno, i godine imaju veze s promjenom životnog stila. Ali gledam sve te žene oko sebe koje se ipak djelomično vraćaju starom životu. Barem ponekad. Za dobra stara vremena. I zaista mi nije jasno – jesam li ja u potpunosti poludjela?! Kako je moguće da mi baš nikad ne fali?!

Jer ni samoj mi nije jasno kako mi može ne nedostajti niti djelić starog života? Ok, neću pretjerati – ponekad mi paše otići ‘na cugu’, ali onu koja to zapravo je. Par gin tonika i kući za vrijeme redovnog voznog reda tramvaja. Volim otići na balet, obožavam kućno prenemaganje na kauču s bliskim ljudima, u pidžamama, bocu vina i bebifone. Božićni domjenak na poslu odlično je iskustvo i uvijek sam za dobru izložbu. Za dobar koncert bih i dalje dala desnu ruku. Ali nikada više nisam dobila želju ući u pun klub ljudi, plesati do jutra i pijana se vratiti kući. Hoće li me lupiti u krizi srednjih godina, ostaje vidjeti. Ali trenutno sam toliko dosadna da ću uvijek prije čitati knjigu nego staviti nešto šljokičasto na sebe i otići van.

Zašto sve to toliko seciram? Jer sam se uvijek bojala toga da ću biti ‘loša mater’ koja će se zaželjeti partijanja i praviti da nema obitelj kod kuće. Da ću prevrtati očima na slikovnice i igranje u pijesku, a žudjeti za pijanim razgovorima u parku. A sada sam šokirana time što vam komotno mogu reći da imam osjećaj da je ta Maja bila netko potpuno drugi. Ja sam sada ono što nikad nisam razumjela kod svoje mame – žena koja na more s dvoje djece ponese šest knjiga. Žena koja ima bliske prijatelje, ali ih ne viđa često. Žena koja pije kavu sama na balkonu, umjesto sa susjedama iz zgrade. 

I kako to obično biva, grozila sam se pomisli da bih mogla postati svoja mama. A sada kada jesam, razmišljam koja budala sam bila – ona je bila baš kul, a ja pojma nisam imala. 

Kakva su vaša iskustva?


MAJA @maja_marich

Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.