“Fuck IT! Želim biti kućanica! Želim čistiti kuću, uživati u njenu dekoriranju, peći kolače u domu koji miriše na cimet i vanilin šećer. Uživati u vatrici pored peći, roditi sinu brata ili sestru, uređivati vrt u čizmama cvijetnog uzorka i noktiju prljavih od zemlje. Želim ušuškana u vunenu dekicu, uz čašu toplog čaja, promatrati djecu kako se igraju, opuštena, neopterećena poslovnim obavezama i pustim tlapnjama. Odrasli su takvi daveži. Iskompleksirani, licemjerni, nedosljedni. Ništa ne cijene. Potpuni gubitak vremena.”
– mislim si to dok peglam, a sin se igra na podu pored mojih nogu i u više me navrata sav razdragan pozvao da mu se pridružim i pogledam način na koji je spojio vagone drvenog šarenog vlaka, poklona kojeg je za rođendan dobio od svog uje. Bliži mu se drugi rođendan. Više uopće nije beba. Samostalno sjedi, priča, pjeva, trči, igra se i treba mu jedino…..moje vrijeme. A ja moram popeglati još samo ovu košulju, još samo ovu kombinaciju sutra za jaslice, u slučaju da je kiša, na brzinu spremiti večeru, promijeniti posteljinu, počistiti kuhinju tek toliko da me ne bude sram upadne li mi netko nenajavljen. Lego kockice pobacane po podu, i autiće, pospremit ću kad moja ljubav zaspi, to su mi dvije minute više s njim dok je budan…
Takav je život emancipiranih majki suvremenog doba, i očeva, što se, na žalost, u ovom površnom društvu još uvijek mora naglašavati. Tuširanje je luksuz, ne sjećaju se kako je popiti kavu sjedeći, ne sjećaju se kako je popiti TOPLU kavu. Konstantno balansiraju nastojeći biti ekonomični, posebno kad je vrijeme u pitanju. Dani su im predugi i teški, a godine lete k’o munje. Je li vrijedno davati se pretjerano igdje osim u svom domu? -NIJE.
Je li vrijedno raditi velike stvari, zaboravljajući pritom na male, one najvažnije? – NIJE.
Nije vrijedno ni sekunde, nijednog priznanja, pohvale, društvenog statusa.
Čitala sam ovih dana kako je u jednoj od posljednjih objava prerano preminuli, mlad, sposoban i perspektivan čovjek Matija Raos napisao: “često trčimo kroz život, pritom ne cijeneći dovoljno naše voljene. Ne cijenimo male stvari, fokusirani na posao i preživljavanje. Ne uzimajte život preozbiljno i što god da se događalo uživajte u svakom dahu, zalogaju, razgovoru, smijehu, poljupcu, plesu..”
Hvala ti Matija.
Hvala ti Matija.
Hvala ti.
U danima poput ovog, kad je Uljanik na koljenima, moj/naš Uljanik u kojem je djed, kao i deseci u njegovoj generaciji, dobio azbestozu od koje je umro u teškim mukama boreći se s karcinomom pluća, učinivši me ponosnom i ljutom, kakva sam ponovno danas, ništa nema baš previše smisla.
Moje prijateljice čiji muževi rade u Uljaniku su trudne. A mi ovdje pišemo pod zajedničkim nazivom Supermame??!! One su super/hiper/maxi/heroji mame! One baštine ovu zemlju. One su hodajući spomenici.
Gledam ekran na radnom mjestu, boje se prelijevaju jedna u drugu, muti se vid od suza, boli me u prsima, ježim se, želim se katapultirati u Pulu, želim hodati uz moje prijatelje. Ovako se na radnom mjestu osjećam još samo kad mi je dijete bolesno, a ne mogu biti uz njega.
Njihova bol je moja bol. Želim ih sve zagrliti, nahraniti, posuti po njima kišu novaca, platiti im režije, odvesti ih na putovanje i reći im da će sve biti dobro. A ne mogu. Ono što im najviše želim reći je HVALA, hvala vam što ste svojim izlaskom na ulice pokazali mome sinu da se ne treba sramiti tražiti ono što mu pripada samim time što je čovjek. Ovo megalomansko društvo prečesto zanemari i zaboravi osnovna ljudska prava. Pa ‘ajmo se prisjetiti nekih:
Opća deklaracija o pravima čovjeka UN – a iz 1948. godine : ”Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.”
Ustav Republike Hrvatske: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.”
Hmm..
Uglavnom, u danima poput ovog poželim da sam se rodila pred kusur godina, da sam pjevušeći kuhala ručak, čekala muža, čuvala ovce, muzla krave, nesvjesna klasnih razlika, nepravda i pljački. Kako da objasnim sinu zašto u gradu svako jutro sviraju sirene a nije rat, zašto skupljamo stvari i hranu, a nitko ne ide u skloništa, zašto se neće imati s kime igrati, pa i biti konkurentan, kad je četvrtina Hrvatske u Irskoj? A morat ću mu pričati. Jer najopasnije je šutjeti o tome. Nezdravo je šutjeti. Nezdravo se praviti da ne vidimo očito. Ako ne detektiramo devijantnosti u društvu, isto je kao da u njima sudjelujemo. Svjedoci smo kamo nas je doveo dosadašnji “modus operandi”kolektivne amnezije. Moje dijete svjedoči povijesnom uništenju diva. I teško je to objasniti nekome tko uz Uljanik i od Uljanika nije rastao. Od Uljanika se više opraštamo no što vjerujemo da će biti spašen. Pa se ovih dana društvenim mrežama dijeli pjesmica koju smo učili u vrtićima:
“Gledaj, sine, brod taj
i na njemu ljude
Kakav li će biti
kad u vodu krene,
kada gotov bude!
Noću, danju, svjetlo na boku mu plamti
pogledaj ga dobro,
ime mu upamti.
Jer jednog dana, kad i ti odrasteš
mozda ces ga sresti na morima svijeta,
u sjaju sunčeva zlata…
Tad sjeti se sine Pule
i tiho reci u sebi:
TAJ BROD JE GRADIO TATA”
Previše smo toga, izgleda, rekli tiho, u sebi. Ova će pjesma biti u muzejima, u ne tako dalekoj budućnosti. Svjedočit će o vremenu radničkih prava, kada se ljudi nisu bojali zasnovati obitelj, kada su imali pravo na stan i posao. A najviše od svega, svjedoćit će o djetinjstvu iz bajke, koje miriše na kolačiće, izlete, piknike, smijeh bezbrižnih roditelja, djedove i bake koji su to postajali u pedesetim, a ne osamdesetim godinama života, Kviskoteku i tople crtiće, vrtove prepune cvijeća, za koje majke, lišene stresa kapitalizma, imaju vremena. Njegujući cvijeće njegovale su svoje duše. I učinci su bili višestruki…
NENSI PEREŠA LICUL
Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu.
Instagram:@nensiperesalicul
Facebook: Nensi Pereša Licul
