PREKVALIFICIRANA SUPERMAMA

Ponekad nas vaše riječi toliko dotaknu da ih moramo objaviti. Prije par dana stigao nam je mail od mame Andreje koja nam se potužila o svojoj trenutnoj poslovnoj situaciji, ali je u našem portalu pronašla inspiraciju za vjeru u sebe i nadamo se za ostvarenje svojih snova. Vjerujemo da će se u njezinim riječima pronaći mnoge od vas. Mislite li i vi da su žene diskriminirane kad je traženje posla u pitanju, osobito nakon što postanu majke? O sličnoj temi već je pisala naša supermama Martina ovdje

Ja sam supermama.

To je, nazvat ću ga pokret, jer mislim da to zaslužuje, koji su pokrenule supermame sa portala supermame.hr, gdje bismo sve mame mogle reći zašto smo super mame. Ja se trenutno tako ne osjećam jer sam premorena, bez inspiracije, bez posla, pa čak i koji dan bez volje, pa ne znam kako bih se mogla nazvati „supermamom“.

Naime, već danima, mjesecima razmišljam što ću raditi u svom životu. Cijelo moje obrazovanje vezano je za turizam – od srednje škole, Fakulteta, sezonskog pa do „pravog“ posla. Među najboljim studentima, sa diplomom u rukama mi je odmah ponuđen stalan posao u super firmi (naravno na moru), sa samo 25 godina sam bila presretna. Prođu godine, dođe zasićenje, dođe veza na daljinu i jednostavno hoćeš malo stat na loptu. Dotle sam izgradila, po meni, dobru karijeru, upoznala hrpetinu super ljudi, prošla ružne i glupe stvari u privatnom životu, i BUM došao na svijet Bebač. Naravno, htjela sam se skrasiti u Zagrebu, gdje mi je partner dobio stalan posao, gdje želim da mi dijete odrasta, gdje sam ja, na kraju krajeva, odrasla, i u gradu koji raste i cvate svaki dan sve više. I tako s cvijećem u očima, nije me bilo strah da ću ostati bez posla (što i jesam na kraju porodiljnog, ali to je druga priča…).

I jedan pokušaj…BUM ništa, drugi, treći, peti, dvanaesti…I, naravno, k’o dobro staro žensko, okriviš sebe jer kao ti nešto krivo radiš. Pa ti kažu – ajme pa što ste se javili nama, pa Vi ste prekvalificirani…i tako na nekoliko razgovora za posao. Prekvalificirana? Hm… I što da sad napravim? Pa se javim za više pozicije. Nema ni odgovora, a kamoli razgovora za posao. Javim se za radno mjesto za koje sam zaista bila kvalificirana, i to u turističkom sektoru, mjesto rada Zagreb, kad ono ne prođem ni drugi krug, bez ikakvog objašnjenja. U jednoj agenciji dođem do finalnog kruga – i opet – truba. Zašto? Uzeli su dečka jer postoji šansa da ja opet odem na porodiljni. Okej. I tako ja padnem u depresiju jer sam prekvalificirana. Ja sebe ubijam jer sam tolike godine učila i radila i specijalizirala se, da bi me netko nazivao „Prekvalificiranom“? Pa je ta depresija prešla u bijes, što se jako odrazilo na moje odnose sa svima (mislim da to ne trebam posebno naglašavat jer sve znate o čemu pričam)

I tako ja mjesecima „sjedim“ i razmišljam što ću i kako ću…Da ne govorim o potporama tipa: pa dobro najbitnije bi ti bilo naći posao u nekoj „državnoj“, zna se zašto…ajme.

Eto zašto se ne osjećam supermamom…Jer nam okolina ne dozvoljava da se tako osjećamo. Te okoline ne bi ni bilo da nema supermama. Kako da objasnim sinu – sine, mama ti je prekvalificirana? Znaš, negdje se ne cijene škole, rad, učenje, zalaganje…Kako da njemu gradim samopouzdanje, kad je moje na samom dnu jer je okolina grozna? Potpora okoline za majke je zaista grozna, i trebali bi si davati više potpore i svega što je potrebno da se osjećamo kao supermame. 

Već neko vrijeme čitam stranicu supermame.hr, ali više bih bacila oko nego što bih zaista pročitala. Danas sam sjela i pročitala neke članke. Ovaj portal je hvalevrijedan, treba nam tako nešto u svakodnevnom životu. Ne želim da mi itko više kaže da ne mogu dobiti posao jer sam prekvalificirana – ja sam za to radila i odricala se puno toga, da bi mi netko to obezvrijedio i uzeo. Ne trebamo se sramiti onoga što radimo, i što smo radili da bi došli do svoga cilja. I među tim člancima sam pronašla snagu da sjednem i napišem nešto. Grozno je da u 32.godini imam osjećaj da je to to što mogu napraviti od svoje karijere jer sam mama. Ne, to ne smije biti tako. Donijela sam ga na svijet da imam dijete koje ću voljeti, moj „genetski nastavak“, da ostavim trag, ali isto tako, to ne smije biti znak nekome da me svrsta u ladicu iz koje ti nitko ne dozvoljava da izađeš.

Našla sam na stranicama portala potporu da napravim nešto svoje, da napravim svoj trag, ne samo u genetskom, nego i u poslovnom i društvenom smislu. Jer, na kraju krajeva, zaista je najvažnija potpora onih koji vas vole, ali i onih koji će vas tek zavoljeti. Krećem u razmišljanje što i kako ću napraviti svoj trag u svemiru.