ODGOJNO – OBRAZOVNI OLIVER; EDUCIRAO NAS PRIMJEROM, A NE PUSTOM PRIČOM

Ležim potrbuške na ručniku, na obali, suze kroz njega tope kamenčiće koji ne znaju razliku između suza i mora. Oliver ne može biti mrtav. Ne može. Danas moje djetinjstvo jeca, moje mladenaštvo tuguje. Izgubilo je djeda koji to nije, dobrog duha, glas promukao od soli, riba, vina, stijena, valova, galebova, najljepših uvala, barki, ribara, maslina i svega što Jadran jest. Realnost se ne poklapa s osjećajem Oliverove vječne prisutnosti. Bune se moje strune protiv te vijesti. Moji su praunuci trebali sjediti na kamenu amfiteatra i slušati njegov Ključ života. Toliko je zauvijek bio doživljavan, jedan od onih ljudi za koje ne pristajemo prihvatiti da su bolesni, a kamoli da ih nema. On je uvijek trebao za klavirom puniti duše. Znam, sebično je takvo razmišljanje. Ali, kad nas je tako razmazio….

Misli mi luduju/ lutaju:
80 – te; vozimo se u tatinoj krem Ladi, kazeta svira Infiša san u te, Majko, Ako ikad ozdravim, A vitar puše, Nadalinu, Bašku vodu…. Mi pjevamo. Svi, čak i mama koja za sebe stalno govori kako nema sluha. Briga nas, ovo su zajednički trenuci. Pjevamo, deremo se, znali smo tada samo da guštamo. Nismo znali koliko duboke uspomene stvaramo. Oliver postaje simbol obiteljskih vožnji autom u djetinjstvu.
90 – te; kupamo se u jednoj i jedinoj, našoj, ne najljepšoj, ali u srcu najupečatljivijoj Dugoj Uvali, u Škrapi. Znam svaku stijenu napamet, kao i redoslijed pjesama s Oliverove kazete što ju iz godine u godinu puštaju u malom drvenom kafiću, čija se intima i toplina ne može usporediti s današnjim Beach barovima, baš zato ima nemjerljivu vrijednost u mojoj memoriji. Uopće mi ne smeta što svake godine puštaju iste Oliverove pjesme. Kad skočim s moje stijene svirat će Fantažija, kad zaronim Cesarica, kad budem nasred uvale Četiri stađuna, a pred zalazak sunca Cvit Mediterana. Boravak u Škrapi bez Olivera nije boravak u Škrapi. On je kulisa, boja, emocija, toplina, njegove refrene nadopunjuju cvrčci i valovi, a “okretanje kazete” razdragani glas djece u plićaku i zvuk motora barki. Savršeno se uklopio u moju ideju ljeta na Jadranu, ili, ispravit ću se, zaslužan je što imam ovakvu ideju ljeta na Jadranu.
2000 – te; vozim se autobusom na fakultet. Želim ostati doma, teško mi je putovati. Šofer “pušta Olivera” dok kroz staklo promatram Kvarner. Moram biti iskrena, ne doživljavam ga svojim kao obalu Istre, ali kombinacija Olivera i pogleda na more dovoljni su za osjećaj punine i smisla čak i u sjeti rastanaka i pružanja otpora promjeni.
2016. u vjenčanici sam, mirišem jorgovane, iza mene masline i more, držim pod ruku tatu koji me zarazio Oliverom, Dalmacijom i Hajdukom. Hodamo prema oltaru, samo što ne prsnemo od sile emocija, a naše korake prati Oliverova pjesma koju izvrstan glas mlade žene praćen gitarom prijatelja interpretira tako da se ježim, iznova i iznova:

Otkada te znam, ja virujen u anđele.
Otkada te znam, ja virujen da postoje.
Ne viruj sudbini čitanoj iz dlana.
Putove svoje stvorit ćeš sama.
Pronađi tišinu i pokrij se morem,
misečevon tinton zapiši snove.
Zaklopi sad oči i pusti me sebi.
Sidrin se mirno, srcen u tebi…
Pogledom ugasi lunu,
obriši sol sa škura,
okreni novu stranu,
prizovi nova jutra….
I oluja se diže jer ja virujen u anđele
i sigurna stižen jer ja virujen da postoje.
Ja virujen… ”

Hvala ti Olivere što si mi ne znajući obogatio čitav život. Hvala ti što si mi bio topli sijedi djed- prijatelj čija je pjesma zibala moje djetinjstvo. Hvala ti što si me pratio do mog anđela. Hvala ti što sam te doživljavala ukućanom, nevidljivim, sveprisutnim članom obitelji. Vezujem te isključivo uz LJUBAV. Znam da si prihvatio kraj i otvorio vrata nekim novim svitanjima, da siguran stižeš jer ti viruješ da postoje.

*******

I razmišljam što ostavljaš? Može li se to uopće nabrojati? Može li se pretočiti u riječi? Koliko je naš riječnik siromašan? Može li se o tebi suvislo pisati? Koliko će generacija mog sina biti siromašna jer joj nećeš biti “opipljiv” kao nama….

Nadmašio si vlasti i države u kojima smo živjeli, posljednja si poveznica četiri generacije; djedova, očeva, sinova i unuka. “Light motiv”, opće mjesto pomoću kojeg bolje razumijem generacije koje su mi prethodile.

 Ti si odgojno – obrazovna institucija. Škole i crkve su zgrade u kojima se određena uvjerenja, vjerovanja i dogme provode više ili manje uspješno. Ali TI. Ti si sve pretočio u praksu; ljubav, oprost, poniznost, nepoznavanje konkurencije, podršku, prijateljstvo, mir, obitelj, uvažavanje, umjetnost, zajedništvo i ŽIVOT VJEČNI; BESKRAJ. Znam, “da ti je ‘ko reka, ti mu ne bi virova”, kakav ćeš ispraćaj imati. Mene je lijes s cvijećem u nekoliko trenutaka podsjetio na pogreb pape Ivana Pavla II. I to ne slučajno. Poveznice su brojne. Oboje ste nadahnjivali i hrabrili, oboje ste bili utjelovljena ljubav, promotori istine. Ne mora se biti bezgrešnim da bi se bilo svetim. Ne mora se biti najvećim intelektualcem da bi se izvršilo utjecaj. Dovoljno je ostati dijete i ne intervenirati u život, već ga samo živjeti u skladu sa svojom istinom. To si nam na najljepši način demonstrirao. Bio si velik, među ostalim, i zato što sam sebe nisi doživljavao velikim. Najveći ljudi se igraju kroz život, njima ništa nije posao, nikad se ne poistovjećuju s onime što rade, s onime što su im javnost i mediji priljepili, nikad ne plaćaju javnost i medije da ih prikazuju velikim. Narod je to prepoznao. Tvoja je sahrana bila prepuna tebe, bio si življi no ikad. Utjelovio si Dalmaciju guštajući uz klavir. Koje li sposobnosti! OMNIA MEA MECUM PORTO! Nisi se sramio ničega svoga, škrte stijene, stare masline i valove pretvorio si u molitvu, svugdje ih noseći sa sobom. Pozornice su mirisale na sol, na muke i strasti tvojih djedova. Onaj tvoj dječački pogled, s daškom treme i nevjericom što si vinut u zvijezde, upravo su to razlozi tvog sjaja. Tebi nisu trebali Fejsbuci ni Instagrami, baš zato si ih prepunio. Ti nisi namjeravao oboriti naciju s nogu, baš zato se svim silama potrudila ispratiti te kao sveca. Koju li si nam bukvicu očitao, ako želimo učiti. Djela, ne riječi.

Kako je ovo portal za roditelje i staratelje, možemo učiti da dijete neće primijeniti nešto samo zato što mu to svakoga dana ponavljamo, ono će upiti vrijednosti koje mu svjedočimo primjerom, autentično, u praksi, svojim ponašanjem. Biti svoj…

Jer onaj tko je u skladu sa sobom, u skladu je s cijelim svijetom. Ti si to pokazao, slijedilo te more, nebo i kopno, uskladio si se s istinom svijeta. Zato si djelovao meditativno, opuštajuće i tjerao ljude da se zaljube u ljubav, odbace slojeve laži i strahova i budu emocija. Buka laži je nekad prejaka, preglasni su oni koji nas pokušavaju omesti u ljubavi, a ti si nas vratio jezgri.

Olivere, između ostalog, velikim dijelom i zbog tebe, bilo bi me sram da kad odem iza sebe ne ostavim ljubav.


NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.