NEKA NOVA POZNANSTVA

Jednom davno, postojala je jedna društvena mreža zvana Instagram. Prikazivala je uhvaćene trenutke raznih ljudi, dopuštala ulaz u intimu njihovih života, inspirirala nas, ljutila, naučila, povezala… tako su na kraju krajeva i nastale Supermame. Koliko nam je samo inspirativnih i pozitivnih poznanstava donijela, već i ptice na grani znaju. Jedno od tih je upravo i ovo, kojem posvećujem ovaj tekst. Nakon jedne od mojih objava, javila mi se Supermama Dora, a njezin tekst, životan, bez previše epiteta, mi je nekako “sjeo”, postao onako, blizak srcu, poznat. Kraj samog teksta me naveo na razmišljanje. I inspirirao za novu kolumnu. Ali, o tome kada uhvatim više vremena. Zato sam ovaj tekst odlučila podijeliti s vama.

“Draga Sonja!

Koristim kratki poslijepodnevni san svoje šestomjesečne Mile i glumim da ne vidim da se petogodišnje Gita i Roza šminkaju. Mojom paletom sjenila. Nacrtale su si obrve. A potom brčiće i klaunovske obraze. Nadam se da to nisu vidjele od mene. Hm. 
Svakako, nekoliko trenutaka u kojima ću Ti se predstaviti. 
Nisam blogerica, profile na društvenim mrežama nemam. Točnije, imam Insta, ali sam s njega svojevremeno obrisala sve slike jer… pa učinilo mi se da previše vremena razmišljam o sljedećoj slici, lajkovima i komentarima, a da mi za to vrijeme Gita i Roza još brže odrastaju. 
One su Palčice. Prekrasne plavooke vile. Točnije, jedna je vila, a druga je “peškaruša”. Lajave, otvorene, iskrene, srčane, tople… 
Tu je i Mila. Naš mali šećer, smjehuljica koja je život učinila ljepšim i lakšim, koja je mamu istraumatiziranu od prvog poroda i postporođajnih događaja izliječila svojim postojanjem. A sekama dala važnu titulu starijih seka i tatinih i maminih pomoćnica. 
Tu je i mali pas, najstarija curica, ona se tati i mami pridružila prva. Naša čuvarica. 
Tata je jedan od onih idealnih, za koje stalno slušam, a i odgovaram na identičan način kao i autorica nedavnog teksta s Vašeg portala “Kako sam postala sretnica”. 
Tko sam ja? 
Tridesetogodišnja magistra edukacije kroatistike i talijanistike koja je diplomirala kada su curice imale 11 mjeseci. Odmah sam počela raditi, sumanuto trčeći po zamjenama (znamo kako to ide). U jednom trenu sam shvatila da sam previše toga propustila. Ili nisam, samo je osjećaj takav. “Sljedeći put, sa sljedećim djetetom neću tako, bit ću kući.”
U međuvremenu sam prešla u privatni sektor, radila do 13 dana pred porod, vratila se kad je Mila imala mjesec dana. 
Kad nekome to kažem, svi imaju potrebu komentirati. Nisam se trebala vratiti. Ali mjesto me ne bi čekalo. Plaćena sam po satnici, da me nije bilo, satnicu bih s nekim dijelila. Curice će odrasti, a što ćemo onda? One zaslužuju sve slatkiše, haljinice i špangice. (Ok, ne baš sve koje požele, nisam multimilijunaš.) Srećom, radno vrijeme uglavnom uspijevam kombinirati sa suprugovim. Djecom se dodajemo. Ako ne ide drukčije, moji roditelji pričuvaju. Ne volim da se previše miješaju. I uz sve to, kako sve hendlam pozitivno?
Stalno razmišljam o svojoj prijateljici koja nije blagoslovljena zdravim djetetom. Ona nikad nije imala luksuz žaljenja na količinu sna, pojedene hrane, dječjeg cendranja… A vječno je nasmijana, kao da joj je najveći životni problem hoće li u kavu staviti toplo ili hladno mlijeko. 
Često okolini izgledam kao jedna od onih s kraja tvog posljednjeg teksta – onih bez empatije, jer ipak sam vani uvijek nasmijana i od jutra do večeri našminkana (a i ne volim što se velikom broju majki majčinstvo svodi na natjecanje u disciplinama čije dijete manje spava, manje jede, više urla, …), a ako si vani s crvenom šminkom mora da si dobro, jel da? Toliko dobro da je danas za ručkom Gita dobila tanjur hladne juhe na glavu. 
Evo, Mila se budi, baka zvoni, a ja odoh glumiti profesoricu. 
Nadam se tvom odgovoru!
Srdačan pozdrav,
Dora”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.