DEMISTIFIKACIJA SUPERMAMA

Ja nisam supermama. Super nisam, a mama sam zahvaljujući nevidljivoj božanskoj energiji koja me blagoslovila u trenutku kad sam to poželjela, kako bi naši životi i ovaj svijet bili obogaćeni za jedno prekrasno biće za koje sam sigurna da će mnogo dati svijetu. Međutim, licemjerno bi bilo reći da sam supermama. Baš zato što nisam supermama, sam super. Ja sam kaotična i smirena, uplašena i hrabra, nervozna i strpljiva, slaba i jaka, uredna i neuredna, nasmijana i uplakana, odmorena i mrtva-umorna. Sve sam to ja, kao i svi ljudi uostalom. Ja ne čitam knjige o odgoju, ja nisam članica grupa mama, ja odgajam instinktom i unutarnjim glasom. Ja ne pohađam tečajeve o dječjoj prehrani, ja ne moram čitati o štetnosti i dobrobitima cjepiva, o tome koliko treba dojiti, kad dijete skida pelene, kad treba početi jesti krutu hranu, treba li ili ne koristiti hodalicu, kakva sredstva za pranje moram koristiti, kada skidati temperaturu, kada skidati pelenu, koliko kuhati povrće….

Ja sam svjesna “ometala”, mora savjeta i pomagala koji oduzimaju vrijeme i novac udaljavajući nas od “ognjišta”, ne educiram se iz medija, već iz iskustva, iz unutarnje mudrosti koju ima svatko. Netko ju koristi, netko dopušta da ga se vodi. I nisam supermama zato što nisam sama. Ako i jesam supermama, to je zato što pored sebe imam supertatu. Držim da se premalo veliča očeve i njihova nezamjenjiva i neizmjerna uloga u odgoju djeteta. Oni su stupovi, oslonci, prijatelji, tješitelji, vodiči i mogu sve što mogu majke, osim roditi. Jer vidjeh kako je moguće pomoću umjetnih dojki koje si muškarac natakne i dojiti dijete, doduše umjetnim mlijekom, ali who cares, najvažnije je da su svi sretni. 🙂

Karikiram malo, shvatili ste, ali zaista mislim da u veličanju majki zaboravljamo veličati očeve. Ukoliko očevi u svemu ne sudjeluju, žao mi je što ću biti možda okrutna; za to su jednako odgovorne i majke i očevi. Ne možemo biti toliko “supermame” i svemoguće da ne damo tatama da rade sve što radimo i mi, pa se onda žaliti kako nam se ne pomaže. Naravno da se ne pomaže, kad smo takve temelje postavile. Nitko nije super zato što sve radi, već je samo pristao na neki čudan način i uživati u svojoj ulozi žrtve. Ovdje naravno ne mislim na samohrane majke, na majke koje su ostale bez muževa, partnera i slično. Već na klasične žalopojke kako su muškarci ovakvi i onakvi, kako ne pomažu, ne vide, ne osjete, nemaju instinkt itd. To je apsolutno pogrešno. Ja muškarce takvima ne vidim, i upravo zato i svjedočim stvarnosti koja nije takva. Skinimo sa sebe breme naših mama i baka. I guštajmo u tome. Shvatimo što nam je nametnuto. Ništa se ne mora. Ali može se biti pravedan i iskren prema sebi i drugima.

Supermame su mame koje gledaju svoje bolesno dijete i ne mogu mu pomoći. Supermame su izbjeglice koje gledaju svoje gladno dijete i ne mogu mu pomoći, supermame su žene Slavonije koje ridaju dok autobus s djetetom koje odlazi u neke Njemačke i Irske nestaje iz vidokruga. Supermame su žene koje petnaest godina pokušavaju ostati trudne i ne uspjevaju, a svaki puta su se ponadale i vizualizirale si život s djetetom, kako ga maze, uspavljuju, oblače i češljaju…..a ta se vizija nikad nije pretočila u stvarnost.

No, kako nikoga ne zaobilazi težina života, osjetile smo ju bezbroj puta i mi, žene 21. stoljeća, emancipirane. Ne mora čovjek doživjeti strahotu da bi se osjećao stravično. Svaku noć kad pomislimo kako ne možemo više izdržati s tako malo sna, svaki put kad nam dijete zakašlje, kad sudjeluje u prometu, uči plivati, žvakati, kad nije s nama, kad strepimo za budućnost, kad se rastajemo, kad smo negdje a zapravo je sve što želimo biti doma i valjati se po podu s djetetom koje će tako brzo odrasti, a mi to propuštamo zbog sudjelovanja u svijetu odraslih, skrivajući tom svijetu koliko smo podjetinjile i do koje mjere relativiziramo i u svojim glavama banaliziramo njegovu “ozbiljnost”.

Jer zaista, ništa nije toliko ozbiljno i bitno, osim da smo sretne u svom domu. Ako smo doma ispunjene i zadovoljne, nećemo se iskaljivati na radnim kolegama i trenirati strogoću na krivim mjestima, nametljive, naporne i željne pažnje. Sve počinje i završava u toplini doma. Tamo se svađamo, mirimo, ispijamo kave, guštamo u vinu, plešemo i pjevamo, ponosni smo jedni na druge, djelujemo poticajno jedni na druge. I ono što je najvažnije, vjerujemo jedni u druge. A vjera čini čuda mogućim.

Takvim, sigurnim i kompletnim ženama ne treba kompas odgoja, one su svjetionici. I svijetle u svakom mraku.


NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.