NA VJETROMETINI OSTALIH

Jednom kada postaneš roditelj, jednom kada postaneš mama kreće nova škola. Učiš. Učiš kako odgajati te male ljude, učiš kako preodgajati sebe, učiš kako s osmijehom odgovoriti na zajedljiv komentar, na kritičan komentar, na intiman komentar. Jednom kada postaneš mama, počneš stvarati debelu kožu za sve šamare koji te čekaju. 

“Dojiš li?”. Oduvijek sam se pitala zašto si ljudi daju pravo ovo pitati. Tiče li se to drugih? Kako god odgovoriš – nije dobro. Uslijedit će šamar u obliku savjeta. Savjeta druge mame, savjeta iskusnije mame, savjeta žene koja još nije mama, savjeta svekrve, savjeta šogorice. Savjeta koji su došli iako ih se nije tražilo. Ne radi se tu o savjetima s lošom namjerom, ali radi se o savjetima za koje mame, najčešće, nikada nisu pitale. Ali, nije ovo još jedan tekst o dojenju… Ovo je tekst obrane. Obrane umorne mame koja se trudi svaki dan ustati nakon neprospavane noći, koja se trudi odgojiti svoju djecu, koja se trudi i na poslu i oko muža i oko kućanstva i svega ostalog što nam je feminizam donio. Borile smo se za prava, dobile smo dodatne obaveze uz pokoji udarac iz istog kutka ringa, a od prava ni p.

U zadnjih mjesec dana pročitala sam u više navrata tekstove u kojima je #momshaming vrlo popularan. Iščuđavanje i kritiziranje mama i načina kako se njihova djeca ponašaju, pozivanje na “kada sam ja bila dijete, nismo se tako ponašali” i slično. Mislite li da je bilo npr. meni, mami dvojice dječaka, super kada moj trogodišnji sin urla na plaži jer mu je voda prehladna? Mislite li da se ja ne crvenim na svaki pogled koji mi je upućen? Mislite li da je jednostavno umiriti vrištajućeg todlera koji od decibela svojeg glasa ne čuje apsolutno ništa, a kamoli mamu koja ga pokušava hladnog znoja umiriti i prizvati? Jeste li zastali i pokušali razmisliti što je u pozadini takvog ponašanja? Što je u pozadini djeteta koje u trgovini vrišti i baca se na pod? Jer, prvo što pomislite je “razmaženo derište i mater koja ga nije znala odgojiti”.

U mom slučaju, pozadina vrištanja mog trogodišnjaka je umor, ljubomora, plijenjenje pažnje jer da… razmažen je… Bio je 2 i pol godine jedini, posvetila sam mu se maksimalno, pritom ga nisam obasipala igračkama, nego svojim vremenom i pažnjom, a sada to sve mora dijeliti s bratom i mojim poslom. Vrišti jer je mlađi brat u nosiljci, a nemam snage i njega nositi. Vrišti jer ne zna sam iskontrolirati svoje osjećaje, a niti ja nemam snage slušati njegovo vrištanje jer sam umorna. Da, umorna sam užasno. I neću se, kvragu, više ikome opravdavati dodajući nakon toga “sretna sam što ih imam”, jer to se podrazumijeva. Ali pored moje beskonačne ljubavi prema mojoj djeci postoji i umor, fizički i psihički od balansiranja između stroge mame – nježne mame – popustljive mame – autoritativne mame. Ali, znate li što me još više umara? Ostali.

Ostali – pogledi koje osjetim na svojoj koži kada sinu kažem da je vrijeme da idemo doma, a on bi se još igrao u parkiću, pa protestira svojim najjačim oružjem – glasom. Ostali – ona konobarica koja je uredno supruga, mene i našeg sina od tada 9 mjeseci zamolila da odemo iz restorana jer nam beba plače i smeta drugim gostima. Da, i to sam doživjela. Ostali – žena koja me u trgovini prepunoj ljudi, dok sam bila u osmom mjesecu trudnoće, napala da zlostavljam svojeg sina jer je on eto, imao tantrum, a ja sam ga držala za ruku da ne pobjegne jer ga ne bih mogla sustići i uloviti.  Ostali – mame koje ostave komentar “zašto si uopće rodila” jer si napisala kako ne uživaš u ljetu od kada imaš djecu.  Ostali – koji jednoj samohranoj majci bahato idu objašnjavati da ona, pravno gledajući, nije samohrana majka jer je otac djeteta živ, iako svoje dijete nije priznao niti sudjelovao u njegovom podizanju. Mislite li da se ta ista majka kitila epitetom samohrane kao da je to nešto popularno?

Zašto je danas društveno prihvatljivo da se svatko koristi demokracijom na način da se pljuje po svima i svemu? Zašto se ta jeb* demokracija (oprostite na psovki, ponijelo me, a i danas je mjerilo čitanog teksta čim više najgnjusnijih psovki) svodi na “pljuvanje” i kritizitanje drugih? Zašto se ne potrudimo biti bolji jedni prema drugima? Zar je moguće da živim s rozim naočalama kada zaista vjerujem da se može stvoriti jedna pozitivna zajednica gdje ćemo se međusobno podržavati i poštivati, iako se ne moramo slagati u svemu? Mene su učili – ljubi i njeguj svoje, a poštuj tuđe…


SONJA @littlemisstwiggyblog

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

 

Što za tebe znači biti majka? Biti nježna i puna strpljenja, biti kaotična i uplakana bez ikakvog razumnog razloga, biti savršena i nesavršena, biti umorna i puna energije istodobno. Biti najsretnija na svijetu u kaosu majčinstva.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Može se preživjeti i sa par sati sna. Teško je, ali predivno. Ne moraš sve sama, iako možeš apsolutno sve sama. Prihvati samo onu pomoć koja će tebe umiriti. Mirna i sretna mama znači i sretno dijete. I sretan muž.

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Otkačena.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.