TI SI SRCE MOJE, JA SAM TVOJE

Sunce me grije kroz staklo automobila kojime jurim s jedne poslovne obaveze na drugu i proklinjem se što sam krenula raditi, što još nisam bila doma, u sebi psujem ovo patrijarhalno društvo, u kojem majke ne prolaze “lišo”, u kojem, bit ću iskrena, ni sama nisam imala dovoljno razumijevanja za radne kolegice majke, dok sama to nisam postala.

I nije da mi je potrebna pomoć i podrška, toga mi, srećom, ne nedostaje. Ni od obitelji ni radnih kolega. Ono što mi treba je VRIJEME s mojim djetetom. Imam grižnju savijesti za svaku minutu manje s njime, fali mi do boli…

Kako bi mi olakšali i uključili me, šalju mi fotografije na kojima je nasmiješen u vrtiću, u šetnji, u igri, gušta i zabavlja se. Pogled na fotografije popraćene veselim “emotikonima” tjeraju me u plač. Lijepo mu je i bez mene…

Dobro da sam sama u uredu, pomislim, dok brišem suze salvetama koje su mi prve došle pod ruku. Ima to svojih prednosti u ovom, za mene teškom periodu, kojeg vješto skrivam, dapače, i čuvam za sebe.

U ovo sparno jutro misli mi odlete na “dvijetisuće i neku”. Apsolventica sam i radim na Sajmu knjige u Puli. Sajam je to čije radno vrijeme seže i u kasne prosinačke poslijepodnevne sate. Njega prati i radno vrijeme ugostitelja, naravno. Među njima je bila i niska mlađa crna dama, čija se profesionalnost posebno isticala.

Tu su gospođu u prvim satima večernje smjene jednog dana posjetili suprug i sin. Njihov je susret bio toliko upečatljiv, nabijen ljubavlju i boli, otvarajući prostor različitim zaključcima.

Dijete se došlo pozdraviti s mamom. Plakalo je, vrištalo. Ja nezrela, i što je normalno, nesenzibilizirana za rastanke ovog kalibra, pomislih kako čovjek i dijete negdje putuju, kako su roditelji razvedeni….itd.

Nije bilo ništa takvoga. To je dijete samo trebalo svoju mamu prije no što će zaspati. Htio je mamu da mu ušuškana u pidžami šapuće koliko je voljen, trebao je roditelje da mu ljube čelo prije no što, okupan ljubavlju, utone u san. Nije mogao shvatiti, i nije postojao način da mu se objasni zašto mama mora ostati i zašto zajedno, kompletan trio na kojeg je navikao, ne može u miru poći kući.

Supružnici su ostali hrabri, poljubili se, a onda je mama izljubila dijete, ne pretjerujući s izljevom emocija, stalno imajući na umu kako je na radnom mjestu. Dijete se jedva odvojilo od nje i s ocem napustilo zgradu vrišteći. Žena je dostojanstveno krenula dugim hodnikom, progutala knedlu i tek kad ju njezini muškarci više nisu mogli vidjeti, briznula u tihi plač. Do tog sam trenutka boli poput ove vidjela samo u bolnicama i autobusnim kolodvorima.

A u posljednje vrijeme toliko sam se puta istom kretnjom okrenula glumeći snagu, pa se rasplakala u hodniku i na prvim kilometrima vožnje prema radnom mjestu, dajući sudionicima u prometu povoda za različite zaključke.

Bez obzira na težine, ljutnje, psovke i suze, ne bih ništa mijenjala. I rastanci oplemenjuju život, obogaćuju popis iskustava, pomiču granicu izdržljivosti, jačaju obitelj i produbljuju onose unutar nje.

Aktivna i samoostvarena majka, zadovoljna je majka. A zadovoljni roditelji odgajaju zadovoljnu djecu. Žena koja zna koje ju bogatstvo čeka kod kuće, dat će na poslu maksimum svoje efikasnosti, ne bi li se što prije, s osjećajem društvene korisnosti, vratila svojoj luci. Upravo zato zadovoljne obitelji rađaju zadovoljno društvo. Što god podrazumijevali pod pojmom obitelji.

I upravo oni koji prođu i izdrže težine, znaju koliko je veličine u malim trenucima. Obično malo vjetrovito zimsko veče za jedno je dijete bilo preteško, obično veče na još jednome Sajmu dostojanstvenoj crnoj dami kidalo je srce, a istovremeno čeličilo spone ljubavi. Sitnice su uvijek najslađe i najbolnije. A svakodnevnom su životu najveće veličine i najveći heroji, oni koji se bore srcem. Ima ih na svakom koraku.

No tu bih nisku crnu ženu crvenih obraza prepoznala i danas. Danas kad ju skroz razumijem.


NENSI PEREŠA LICUL

Majka dječaka od godinu i osam mjeseci. Zaljubljenica u pisanje. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, pjesnikinja, urednica i recenzentica, trenutno voditeljica projekata u jednoj istarskoj turističkoj zajednici. Obožava fotografiju, vrtlarstvo i kuhanje (kad su uvjeti za to optimalni, što je uz posao, rijetkost). Dok nije postala majka bila je urednica informativnog programa regionalne tv-kuće, no s dolaskom sina prioriteti (i korištenje slobodnog vremena) su joj se u potpunosti promijenili. Uzbuđenje sad pronalazi u multitaskingu i pronalaženju snaga i korištenju mudrosti koje nije ni znala da posjeduje (kao i sve supermame, uostalom). Strast za pisanjem u nje ne jenjava, dapače, sudjeluje na pjesničkim susretima, piše poeziju i prozu koje su joj objavljivane u brojnim zajedničkim zbirkama od 2007. na ovamo, a dobitnica je i priznanja za doprinos književno – umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. U njezinim riječima uživati možete i na našem portalu. 

Instagram:@nensiperesalicul

Facebook: Nensi Pereša Licul

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.