BULLYING MEĐU DJECOM – KAKO NASTAJE?

Nedavno sam s djecom bila u parku, i kako to obično biva, pričam s drugim mamama, zabavljam bebu u kolicima, imam oči na Lukasu koji ide od sprave do sprave i koji se priključuje svakoj grupi djece.

Lukas ima, za one koji ne znaju, 2 godine i 4 mjeseca. Priča apsolutno sve i nije mu problem pratiti stariju djecu i sudjelovati u njihovim razgovorima. Tako se nedavno priključio grupici devetogodišnjaka koju su činila dva dječaka i djevojčica. Pitao ih je što rade i rekao im da je on pojeo sladoled od vanilije.

Jedan dečkić mu je rekao ‘Mali, gubi se’, a Lukas mu je uzvratio ‘neću’. U tom trenutku, taj dječak je signalizirao svojim vršnjacima da idu iz parka po sladoled i da se maknu od ‘malog smrada’, aka mog djeteta. I dok razumijem da njima on nije zanimljiv jer je premalen i ne kuži njihovu ‘spiku’, došlo mi ga je žao jer je osjetio bezobrazluk na svojoj koži. Znam da će ga osjetiti još milijun puta u životu i da ga ne mogu zaštititi, ali želim ga naučiti da on bude ona osoba koja nikada ne potencira takvo ponašanje.

Nastavak te situacije ide ovako: dok je ta grupica odlazila iz parka prema kiosku, obojica dječaka su gurala tu djevojčicu i udarala joj čvrge po glavi. Lukas je trčao za njima i vikao ‘Dečki, nemojte to jaditi’. Tom triu su majke bile u parku s mlađom djecom i nisu reagirale. Pušile su cigarete, gasile opuške na podu. A vidjele su sve. Pa sam odlučila da se ni ja neću petljati, jer ima tko bi se trebao upetljati.

Nakon nekog vremena, vratili su se u park i sjeli na klupicu, a Lukas je ljutito otišao do njih, udario dečke u nogu i rekao im ‘jebemti vjapca, ne udajaj cuju’. I dok nikako ne opravdavam takav jezik niti tučnjavu i udaranje (kasnije smo imali razgovor o tome), u tom trenutku mi je bilo simpatično jer je moje dijete shvatilo što ne valja u cijeloj toj situaciji.

No, kako su sati odmicali, počela sam razmišljati kako se zapravo stvore bullyji? Moj bully u osnovnoj školi je morao sjediti sa mnom jer je on bio loš učenik, dok sam ja bila odlična učenica i nastavnici su vjerovali da će od mene naučiti nešto pozitivno. A istina je bila da sam ga se bojala. Imala sam 13 godina i on je na učeničkoj klupi olovkom povukao crtu kako bi mi dao do znanja što je čiji prostor. Njegov prostor je zauzimao 2:3 površine i naravno da meni nije bio dovoljan ostatak, a svaki puta kada bih prešla crtu, udario bi me šakom u rame, zario mi tehničku olovku u ruku i povukao ili bi mi radio ‘vatru’ na ruci. Sjećam se da sam u toplom periodu godine nosila duge rukave jer me bilo sram masnica. Čak niti roditeljima nisam to rekla jer me bilo sram, molila sam razrednicu da me premjesti, ali mi je rekla da se bliži kraj školske godine i da još malo izdržim. Vjerojatno je mislila da bih radije sjedila s prijateljicom jer mogu brbljati.

Par dana nakon svega toga zaključao me u wc-u i kasnila sam na nastavu. Dobila sam bukvicu zbog kašnjenja. Nakon tog sata, izašli smo na odmor, a on me gurnuo i zadirkivao jer sam ‘najobičnija glupača’. Ne znam točno što se u tom trenutku dogodilo da se u meni prelomilo, ali nekako sam skupila hrabrost i uhvatila sam ga za majicu te kao bacačica kladiva vrtila po hodniku dok nisam osjetila da je trenutak da ga zafitiljim. Tada je odletio u zid i pao na pod, i cijeli razred mu se smijao. Tad više nije bio tako jak. A ja sam bila nešto jača. Nikada me više nije maltretirao.

No, nedavno sam na konferenciji Mame&klinci čula priču da se 13-godišnja djevojčica bacila sa zgrade (nisam zapamtila u kojem gradu ili državi) jer joj je cijeli razred na mobitel poslao poruku da je glupa. Nije preživjela.

Kako se stvore bullyji?
Moje mišljenje, koje izvodim čisto na činjenicama s kojima sam se susretala jest:

– manjak komunikacije između roditelja i djeteta
– roditelji koji nemaju poštovanja jedno prema drugom i od kojih dijete uči obrasce takvog ponašanja
– manjak kvalitetno provedenog vremena s djecom ili neprovođenje vremena s djecom
– odobravanje ružnog ponašanja i ohrabrivanje od najranije dobi (udri ga, ne dozvoli mu da on tebe prvi udari i sl.)
– zavist na uspješnije od nas koja izaziva jal i želju za dokazivanjem/nadmetanjem, a ne pronalaženjem inspiracije i motivacije (opet stvar komunikacije s roditeljima)
– manjak kontroliranja djeteta i puštanja da radi što ga je volja i da ga ‘odgaja ulica’
– narcizam koji često bude popraćen narušenim interpersonalnim odnosima (once again, roditeljima)
– manjak inteligencije (ne nužno, no u većini slučajeva)

Zaključujem da sve kreće od nas, roditelja. Čvrsto vjerujem da, bez obzira na sve obaveze koje u životu imamo, samo 15 kvalitetnih minuta u danu s djetetom, čuda čini. A kamoli više vremena!

Nemam provjereni recept za dobar odgoj, no mogu vam dati par savjeta kojih ću se ja držati:
– komunikacija s djetetom (o bilo kojim temama, dijete mora biti svjesno da s vama može razgovarati o bilo čemu, pa tako i o lošim situcijama kada dođu)
– igra s djetetom i rad na djetetovoj sreći (ne udovoljavanje djetetu, već uvažavanje i dogovoranje na korist svih)
– učenje na primjeru (poštivanje partnera, empatija prema drugim osobama, životinjama, prirodi)
– sustavno učenje i ponavljanje bontona
– komentiranje tuđih situacija (primjerice ove iz parka) i učenje na primjeru
– izgradnja djetetovog samopouzdanja

Iako ovo nije garancija da dijete neće postati bully, ja čvrsto vjerujem da kontinuiranim radom na djetetu imamo vrlo visoke šanse da ih izvedemo na pravi put. Da, doći će pubertet i nesigurnosti, doći će krizne godine, no ako s djetetom gradimo iskren i otvoren odnos, mislim da ćemo vidjeti plodove našeg rada i truda. Težak je posao pred nama roditeljima i ponekad se užasnem od svega što me čeka, ali kad već sad vidim da sam svom djetetu sigurna luka, imam puno više motivacije i hrabrosti za sve ono što me čeka.

I za kraj. Trio iz priče je nakon ‘naše’ situacije opet bio u parku, a tada je svo troje zadirkivalo jednu pretilu djevojčicu koja se, igrom slučaja, našla pored mene. Govorili su joj da je ‘debela svinja’. Mame im nisu reagirale. Ja jesam. Rekla sam im da je to što rade izrazito ružno, da nemaju pravo nekoga tjerati da se osjeća loše i da idem razgovarati s njihovim majkama. Zamolili su da ne idem. Ipak sam otišla i ispričala situaciju. Pogledale su me i šutile. Jedna je okrenula očima i pozvala svoje dijete k sebi. I rekla mu da popije vode. Poštovana gospođo, nisam Vas više vidjela u parku, no ako čitate ovo – tako se rade bullyji. Ne čestitam Vam na tome.


PETRA

Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.

@lipstick_mom_petra

2 thoughts on “BULLYING MEĐU DJECOM – KAKO NASTAJE?

  1. Bravo za tekst! Mislim da nema nikoga koga jednom u djetinstvu nije netko zlostavljao(ili fizički ili psihicki) i bas je vrijeme da se to promjeni, napokon!

  2. Odlično primjećeno da se kod nastanka bullyja zapravo radi o zanemarivanju djeteta. Iako ne mora biti slučaj, razlog može biti temperamentna beba koju je teško umiriti. Tu često i iz okoline roditelji dobivaju savjet da ostave dijete da se isplače. Naravno, radi se o sustavnom zanemarivanju koje zatim rezultira djetetom koje ima poteškoća kod socijalizacije od treće, odnosno četvrte godine, sa svojim vršnjacima, kasnije zbog tog zaostatka u socijalnim vještinama ima problema sa zadržavanjem prijatelja na dulje vrijeme. Takva djeca se izoliraju od društva jer su preagresivna, ili se čine dosadnima, a zapravo u sebi pate zbog manjka socijalizacije. Kad kažu u dobi 8-12 godina da ih za nešto nije briga, zapravo govore da se ne osjećaju kao da je nekoga za njih briga. Da, rješenje je komunikacija, ali tu djecu potrebno je naučiti i osnove socijalizacije koje su propustili naučiti od vremena kada su bile bebe, jer su ih majke napuštale u najstresnijim trenucima, ili su vlastitim ponašanjem nehotice podizale razinu stresa bebe. Njima treba pokazati kako umiriti vlastite uzavrele emocije, pokazati im kako se družiti s drugima na prihvatljiv način, pokazati im kako održavati kvalitetna prijateljstva, treba im pokazati da su korisni drugima… Ono što mi kao društvo radimo je kažnjavanje, tj. upravo ono što je i stvorilo bullyja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.