MAJČINSTVO I PODUČAVANJE

Sjećate li se filma Društvo mrtvih pjesnika? I Robina Williamsa koji je igrao idealnog profesora s nekonvencionalnim metodama podučavanja? Uvijek sam zamišljala da ako ikad budem u učionici s druge strane sigurno ću biti takva vrsta profesorice. A onda se jedno jutro čuješ kako govoriš cijelom razredu nešto u stilu “ne učite meni, nego sebi”, “tišina”, “nema kašnjenja”, “bacite žvakaće gume” i slične nastavničke floskule.

I čuješ kako ti se smije ona unutarnja tinejdžerica koju svi nosimo u sebi. I pitaš se: zar je uistinu tako teško biti dobar profesor?

Smatram da je biti odgajatelj, učitelj, nastavnik, profesor ili bilo koji drugi oblik posla u kojem podučavate druge, pogotovo djecu, uistinu poziv. Jednostavno morate voljeti taj posao kako biste imali dovoljno strpljenja i ljubavi suočiti se svaki dan s dvadeset i nešto lica koja u tom trenutku vrlo vjerojatno žele biti negdje drugo. Potrebno je dobro balansirati između uspostavljanja discipline ili totalitarnog režima u razredu. Uspostaviti autoritet, ali na zdravim temeljima. Odoljeti iskonskom porivu “deranja” jer stvarno nema nikakvog efekta; možeš postići trideset i pet sekunda tišine, ali nije dugoročno rješenje.

Potrebno je odoljeti bilo kakvom obliku ironije, jer ili je učenici neće shvatiti ili postoji mogućnost da budu povrijeđeni. Shvatiti da nema idealnog sata, idealnih učenika niti idealnog nastavnika/ice. Potrebno je ponekad i ostaviti figuru motivirajućeg nastavnika sa strane: fokusirati se više na razred i na ono što im u tom trenutku treba, a manje na motivirajuće govore o životu. Potrebno je znati i da nismo jedan od njih: iako se ponekad i dalje osjećam kao da sam ja ta 17-godišnjakinja koja subotom izlazi s prijateljicama, mora postojati zdrava distanca.

Biti profesorica i ujedno imati i vlastito dijete često vidim kao prednost: pomaže da realnije sagledamo vlastitu djecu, njihove talente, ali i ograničenja. Nije potrebno da budu u svemu najbolji: moja kći ne mora biti najbolja iz matematike, crtanja i glazbe. U redu je u nečemu biti sasvim prosječan, ako si dao sve od sebe i bolje zaista ne možeš, ali isto tako truditi se oko nečega što voliš i u čemu si dobar. I vjerujte mi da vas djeca i tinejdžeri uvijek mogu iznenaditi: možda je baš onaj učenik ili učenica od kojih to najmanje očekujete talent za glumu, pisanje ili slikanje. I zar je bitno ako ne briljira u matematici?

Biti profesor isto tako daje priliku da preispitamo vlastite odgojne metode i očekivanja koja imamo kao roditelji. Daje nam uvid da svaki učenik ima svoj prostor i da je osoba koja funkcionira u društvu, a ne samo unutar obitelji: i da često kao roditelji idealiziramo vlastitu djecu, što im dugoročno može donijeti probleme s nerealnim očekivanjima u životu.

Učionica je mikro svijet u kojem imate sve: najpametnije, najljepše, najduhovitije, najambicioznije, nezainteresirane i buntovne. U tom mikro svijetu možete izludjeti u roku od sat vremena, ali možete se i osjećati strašno privilegirani. Sudjelovati u nečijem odrastanju je veliki dar, i prilika da i sami rastemo. Da postajemo svjesniji svojih mana, vrlina i sposobnosti. Moram priznati da sam upravo u tom mikro svijetu postala svjesna vlastitih pogrešaka, ali i činjenice da uvijek možemo napredovati i učiti. Postoje stvari koje su nam urođene i ljubav prema podučavanju smatram jednom od njih. Ali to ne znači da ne možemo i dalje nastojati biti bolji u svom poslu. I opustiti se: u tom mikro svijetu ne možete u svakom trenutku sve kontrolirati i to je sasvim u redu.

Svoj sat smatram uspješnim kad uspijem nasmijati svoje učenike, kad im uspijem objasniti nešto što im se činilo tesko ili pak kad uspijem postići barem tri milisekunde potpune tišine i kad mi kažu ‘’Martina, we love you’’.

U učionici ćete se naslušati svega: od toga da je Shakespeare dobio Nobela, da su Anthony Hopkins i Stephen Hawking ista osoba, da učenice iz zadnje klupe prave i prodaju nakit (naravno da sam kupila naušnice), da jedna prodaje Toblerone jer skuplja novac za ljetni kamp… Nedavno sam pitala ima li itko žvakaću gumu, kako bi je naravno bacili u smeće, a jedna učenica je veselo podigla ruku misleći da i ja želim. Ako se zaista otvorite svojim učenicima, dobit ćete na dar puno vise nego ćete dati: dobit ćete ponovni pogled na svijet dječjim očima, ili očima tinejdžera spremnih da osvoje svijet.

Dobit ćete lekciju i o tome koliko i sami možete biti bolji, smireniji, ljubazniji. Možda nisam Robin Williams u Društvu mrtvih pjesnika, ali svaki dan idem s osmijehom na posao. A i to valjda nešto znači, zar ne?


MARTINA

Martina, mama jednogodišnje Emme. Profesorica sam engleskog i španjolskog jezika i književnosti., živim u Madridu.  Uživam u trenucima provedenima s obitelji, uz dobru knjigu i kavu (može i hladnu!). Veliki sam ljubitelj hrane, putovanja i Netflixa. Voljela bih na Emmu prenijeti ljubav prema učenju i otkrivanju novih stvari. Na svom Instagram profilu dijelim ljubav prema dobrim knjigama i drugim sitnicama koje me vesele.

Blog: booksandemma.wordpress.com

Instagram: baby_and_books

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.