SUPER(UMORNE) MAME

Moje tri prijateljice i ja imamo grupu na Viberu, (kao valjda i svaka druga ženska osoba na svijetu) u kojoj smo nas tri mame i jedna koja će to tek postati jednog dana. To je klasična ženska grupa za dogovore za kavu, za slanje blesavih gifova i slika lijepih haljina, iako u zadnje dvije godine ta grupa sadrži više snimki naše djece nego lijepih cipela i haljina. Isto tako, sadrži i puno poruka u kojima se nas tri mame žalimo na neprospavane noći, na umor, na bolna leđa  i na to kako žudimo za velikom čašom vina (cčtaj: bocom). Nije ni čudo da je jednog dana ova prijateljica bez djece napisala: “Kad čitam ove vaše poruke, mislim da cu imati djecu — nikad!” 😂😂😂.

Dok ovo pišem, kapci su mi natečeni od umora, leđa me bole od nošenja moje curice koja ima 13 kilograma, a ruke mi se tresu jer sam popila već tri kave, a tek je 13h. Ali odgovor prijateljici je i dalje isti: ma hoćeš, jer je imati dijete najljepše na svijetu. Trenutno ne znam napisati zašto (hahahah), mozda ću biti pametnija sutra kad i ako se naspavam, ali i dalje mislim isto. Nema tu puno logike; djeca plaču, ljute se na sebi svojstven način, glasno prosvjeduju i s najvećim žarom na svijetu se bore za ono što žele, izmore svoje roditelje, dovedu ih do ruba ludila, a onda zaspu i izraz na njihovim licima je najljepši prizor na svijetu koji u sekundi izbriše sav očaj, ljutnju i umor.

Sve tri smo prijateljici odgovorile isto: slale smo joj slike i snimke naše djece gdje se grlimo s njima, ljubimo i mazimo. Snimke gdje naše curice nose petnaest brojeva veću odjeću, gdje su zamazane do pupka jer su upravo pojele cijeli tanjur špinata, i gdje iz sveg glasa pjevaju neku blesavu dječju pjesmu u 11 sati navečer skakutajući po krevetu loveći ritam. Nakon toga je uslijedilo jos dvadeset smajlića i velikih srca.

I znam da ćemo proći još puno teških trenutaka, neprospavanih noći i da ćemo napisati još puno poruka u kojima se žalimo. I ponekad  stvarno nije lako biti majka, ne samo da je fizički teško, to je najveća odgovornost na svijetu koja je psihički iscrpljujuća. Biti majka znači žrtvovati neke stvari, boriti se sa strahovima za koje nisi ni znala da imaš, znači učiti od djeteta i prenositi lekcije koje bole i tebe samu. I osjetiti ljubav najjaču na svijetu.


PETRA

Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.

@petra.cicvaric

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.