LJUBAV PREMA DVOJE

U zadnje vrijeme imam jako puno inspiracije za pisati, a kronično malo vremena za pretočiti sve što mi prođe glavom na “papir”. Ali, jutros me dočekala govorna poruka moje najbolje prijateljice i navela me na razmišljanje o tome postoji li uistinu razlika između prvog i drugog djeteta, da ne govorim između prvog i svakog drugog djeteta. Već sam pisala o tome kako je u samoj trudnoći ogromna razlika, a kakvo je stanje nakon drugog poroda… 

Kod nas je prvih mjesec i pol dana bilo užasno. Mislila sam da se iz tog kruga horora i noćnih tantruma nećemo dugo, dugo izvući. Dobila sam jako puno savjeta i podrške od jako puno mama, prijateljica, suradnica, pa čak i od stručnih osoba. Manje-više se sve svodilo na to da neka djeca lakše, a neka teže prolaze kroz promjene, i da se zapravo trebam (još) više dati prvom djetetu kako ne bi osjećao gubitak mame. I jesam. Iako mu dajem maksimalnu pažnju, maksimalnu ljubav, davala sam još i više. S vremenom je postajao sve zadovoljniji, a ja mirnija, ali mi je počela faliti moja druga beba. Jer, to drugo malo biće raste i počinje primjećivati, a ja ne smijem s njim komunicirati kako se prvi ne bi osjećao zanemareno. Razmišljala sam do kada mu trebam davati svo svoje vrijeme, tj do kada će moje drugo dijete rasti i napredovati, a da ja neću smijeti to s njim prolaziti.

Ne želim raditi tu razliku. Znam, prvo dijete je prvo, ali samo zbog toga što sam s njim prvi put sve osjetila. I radost zbog prvog udarca, i bol pri porodu i strah kod prve temperature i povezanost kada sam ga počela dojiti. Prvi put sam mama. I to je već dovoljno posebno i dovoljno bitno i upečatljivo i nedostižno onom drugom.

Ali, kada već taj dio ne može biti jednakog intenziteta, ne želim propuštati sve one divne trenutke u odrastanju tog drugog malog bića, sve one trenutke u kojima sam uživala kod prvog, ne želim ih propuštati kod drugog kako se prvi ne bi osjećao zanemareno. Jesam li se prekomplicirano izrazila? jer, ne znam bolje objasniti vrtlog i sapunicu kroz koju jedna mama prolazi kada drugi put postane mama. Ja sam drugo dijete i znam o čemu pričam. Kroz djetinjstvo nisam primjećivala razliku, ali kada sam odrasla, zaista je bilo. I još dan danas je tako. Znam da sve to ovisi i o karakteru djeteta, i ako je jedno nježnije, automatski mu daješ više pažnje i podrške. Ali, znači li to da ovo drugo, snažnije i manje osjetljivo, to ne osjeća?

Ne želim raditi tu razliku. Obožavam svog prvorođenca. Ali jednako, u potpunosti jednako, obožavam i drugu štrucu sreće koju sam dobila. Nastojat ću im obojici biti jednaka potpora, obojici pružiti sve. Ne raditi razliku među njima. Nije to lako. Mislim da većina nas niti ne primjeti kada počne drugačije iskazivati svoju naklonost jednome. I iako mamina ljubav nije mjerljiva, i vjerujem da svaka mama jednakim intenzitetom voli svako svoje dijete, pitanje je, pokazuje li to dovoljno? Pokazuje li da su jednako bitni, da su jednako voljeni i da su jednako važni svakom djetetu, ili se prema mlađem to malo prikriva, kako se stariji ne bi osjećao loše. Nije to lagan posao, ali je izrazito bitan, jer upravo svaki naš postupak već sada stvara u njima osjećaj manje ili više voljenog.


SONJA

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

Instagram: @littlemisstwiggyblog
Blog: Little Miss Twiggy