LIJEK ZA DUŠU

Najveća radost je čuti svoje dijete kako se smije. To je možda najljepši zvuk na svijetu. Čak i kad ne znaš zbog čega se dijete smije, kad ti zvonki zvuci ispune prostoriju, ne možeš ostati ravnodušan. Dječji smijeh je najveći lijek za dušu. I baš zbog toga, roditelji će učiniti SVE da ga čuju. Stotridesetisedam puta ću pasti s istim intenzitetom na pod ili ću beskrajno puno ponavljati jednu te istu riječ koja ju toliko nasmijava. Cijelo popodne ću joj govoriti “Ku-ku!” i praviti se da ju ne vidim, glasat ću se bolno visokim tonovima, glumit ću joj tu žirafu koju toliko voli, ma visit ću sa stropa ako treba, samo da ju čujem kako se smije.

Ne znam što je zabavnije – djetetov smijeh ili što sve roditelji rade da ga dobiju i zadrže. Dijete ima moć spojiti roditelje u glupiranju, i to je najbolji ispušni ventil koji postoji! Zajedništvo u smijehu je temelj obitelji, temelj zdravlja. Ne sjećam se svega što smo dragi i ja radili da nasmijemo našu malenu, samo pamtim da sam u nekim trenucima plakala od smijeha i da su me mišići bolili. Evo i sad dok ovo pišem, cijelim mojim tijelom kola pozitivna i euforična struja, a licem mi pleše blesavi osmijeh. Kažu neki znanstvenici da se djeca smiju do 400 puta na dan, a odrasli 20. Samo 20!! Znam, “svijet odraslih” je puno kompliciraniji i složeniji te ponekad stvarno nemamo previše razloga za smijeh. Ali samo 20?!?

Prije par godina sam pomislila kako jedva čekam da imam dijete da se mogu glupirati s njim. Hodati po blatu, ugaziti u lokvu, proizvoditi neartikulirane zvukove i smijati se najglasnije na svijetu. I dočekala sam to. Mislim da se sad smijem barem dvjesto puta na dan. Ne smijem se onako zarazno kao moja djevojčica, ne smijem se onako zvonko kako sam se smijala kad sam i sama bila dijete, ali se smijem tako da me bole trbušni mišići i da mi se ponekad vilica ukoči. I na tom smijehu gradim odnos sa svojom obitelji. Pa makar izgledala jako, jako blesavo kad po ulici vičem “Ma gdje je Korana?” dok ju nosim u naručju, a ona prekriva svoje lice malenim rukama. Ali kad ih makne s lica, a ja odglumim šok i nevjericu, ona me nagradi najljepšim poklonom na svijetu.


PETRA

Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.

@petra.cicvaric

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *