KADA VELIKA VIŠE NIJE VELIKA

Vjerojatno jedina stvar oko koje će se svi Hrvati složiti jest činjenica da je u Lijepoj Našoj puno toga „trulo“ i nevaljalo. Vječite prepirke ovih i onih, nezaposlenost, minimalni rast BDP-a, tisuću i jedna reforma koja se nikada ne provede,  velike seobe naroda, visoke cijene, (pre)niske plaće, ljetne i adventske gužve, golišavi turisti, manjak liječnika, nepotizam, zaštićene elite, Obiteljski zakon, definicije braka… Ima li išta što je u Hrvatskoj dobro? Barem OK. Možemo li barem za nešto zaslužiti taj bijedni spoj dva slova?

Nedavno sam pogledala zastrašujući dokumentarac. Obzirom da me većina vas ne poznaje, moram vas upozoriti da sadržaju takvog tipa,vrlo često pristupam s određenom dozom nevjerice jer su isti puno puta snimani suviše subjektivno i uz premalo objektivnih dokaza. Ovoga je puta bilo drugačije. Postoji mogućnost da sam ja, kao majka, pristupila temi suviše subjektivno, ali nažalost, sumnjam u to.

Mjesto radnje – Velika Britanija. Velika kao Great Britain. Velika, odlična, moćna, povijesna. London, imperij, kolonijalizam, kraljica, Diana, The Beatles,  Harry, nogomet, moda, multikulturalizam, bogata povijest. Čak će i poznavatelji one druge, ne toliko svijetle britanske povijesti, morati priznati da vam se od same pomisli na tu zemlju u glavi stvaraju jedne sasvim druge, znatno blistavije asocijacije nego na našu „otužnu“ Hrvatsku s početka priče. Voljeli vi Britance ili ne, teško im je uskratiti (straho)poštovanje ako zbog ničeg drugog, barem zbog slike koju su o svojoj naciji stvorili tijekom povijesti. Stvarno su Great, nema se tu što poreći.

Ipak, ukoliko vam dijete u igri padne i lupi glavom o recimo-pod te ga vi, kao svaki, normalni i zabrinuti roditelj odvedete u bolnicu, postoji velika vjerojatnost da ćete u nekim engleskim grofovijama ostati bez njega. Dokumentarac prati priču nekoliko bračnih parova u toj Velikoj – Velikoj Britaniji, žrtava britanskog Zakona o djeci. Spomenuti scenarij je doživio jedan od parova. Liječničkim je pregledom ustanovljeno da je tada, trogodišnji dječak pretrpio neidentificiranu ozljedu te se posumnjalo na zlostavljanje. Unatoč nedostatku ikakvih dokaza, majka i otac su ostali bez svoje troje djece po kratkom postupku. Prije negoli su djeca dana na posvajanje, „za uspomenu“ su dobili promotivni video. Da, dobro ste pročitali – promotivni video kojim su malene „oglasili“ na stranicama Agencije za usvajanje. Roditelji nisu nikada odustali, a žena je u međuvremenu saznala da boluje od specifičnog genetskog poremećaja krhkih kostiju. Djetetovi nalazi su ustupljeni jednom američkom specijalistu za spomenutu bolest koji je dokazao da je sin nasljedio istu bolest te da je prijelom zbog kojeg su im oduzeta djeca bio rezultat bolesti, a ne zlostavljanja. Dokazi su priloženi sudu i priznati kao valjani, ali je zaključeno da je radi dobrobiti djece, s obzirom da su već više od četiri godine boravili u novoj obitelji, bolje da tamo ostanu nego da se vrate svojim biološkim roditeljima.

Drugi par nije niti dobio priliku. Oboje su iz udomiteljskih obitelji. Ona ima epilepsiju, a on nema stalni posao. Primaju socijalnu pomoć.  Drugi dan po rođenju njihove djevojčice, melena im je oduzeta. Borba, dokazi, beskrajna želja, ali uzalud. Nisu je dobili natrag jer sud smatra da dijete ima velike šanse postati „problematičnim“. Ukoliko si slabijeg ostatusa, ne zaslužuješ priliku imati dijete. Slika oca koji grčevito plače u autu držeći kovertu punu papira mi i sada ne izlazi iz glave. Govori u kameru da će ju naći kada će malena imati osamnaest godina te pokazati da su se borili. Da je nisu htjeli dati. Da im je bila cijeli svijet. Da im je oduzeta.

Imamo i samohranu majku koja se uspjela spasiti tako da je pobjegla u Francusku. Jedna je žena uspjela pobjeći u Irsku. Nažalost, roditi dijete u drugoj državi nije lako. Uz finacijske okvire, tu su i oni zakonski.

I ne, ne pratimo samo ucviljene roditelje kao glavne protagoniste. Svjedočimo i izjavama bivših sudaca, policajaca, medicinskih sestara. Takav je zakon. Sramotni zakon za kojeg malo ljudi van Britanije uopće zna. Grofovije dobivaju financijski poticaj ovisno o tome koliko se djece uspije posvojiti. Ukoliko želite novac – udomite djecu. Da bi ih udomili, trebate imati koga za udomiti, zar ne?

Kada dođete posvojiti  dijete, pred vas stavljaju katalog. Možete izabrati i putem interneta. Postoje kratki filmovi. Nema zamagljenih lica ili skrivanja identiteta. Posvajanje djeteta je lako kao kupnja cipela. Dobro, traje mrvicu duže, ali svega nekoliko tjedana i nije nešto.

Plakala sam i plakala. Čekala i čekala sretan završetak za barem jedan par iz priče. Nisam ga dobila. Unatoč borbama, osnovanim udrugama i policijskim dokazima koji nisu upućivali na obiteljsko nasilje, roditelji nisu dobili natrag svoju djecu. Osim onih koji su pobjegli.

Nedavno je moje dijete skakaklo po krevetu i razbilo glavu te završilo u bolnici. U hodniku Klaićeve bilo nas je petero te večeri. Razbijene glavice i krvavi nosići. Što bi bilo da smo tamo…u onoj Velikoj – Velikoj Britaniji?

Da, postoje zlostavljači i djecu treba zaštiti od takvih. Tko će ukoliko neće institucije. Ali što se događa kad institucija zakonski trguje djecom?

Nije me briga tko će definirati brak. Nije me briga hoće li se uopće zvati tako ili nekako drugačije. Nije mi bitna ni definicija obitelji.  Da, puno je toga „trulo“ u toj našoj Hrvatskoj i puno nas puta naše institucije iznevjere. Ipak, ja sam se one večeri vratila kući sa svojim anđelom svom drugom anđelu. Glavica je „pokrpana“, a mamin je zagrljaj otklonio bol. Nema te Velike zemlje koja bi mi u tom trenutku bila bolja od one koja mi je to omogućila. OK je. Stvarno je OK.


IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. 😉 Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes

One thought on “KADA VELIKA VIŠE NIJE VELIKA

  1. Nisam gledala (i bolje da nisam), ali moji jesu pa su mi pričali. Nisam mogla vjerovati da se takvo što uopće može tamo dogoditi. Šokantno mi je bilo i to što roditelji nakon oduzimanja djeteta ne smiju spominjati njegovo ime ni govoriti nikome o tome jer mogu završiti u zatvoru. Prestrašno! Očito mi ovdje imamo neku idealiziranu sliku “Zapada”. Ni kod njih nije sve ružičasto, ali bome ni kod nas nije sve crno.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.