KAKO IZGLEDA JEDNO MOJE JUTRO S DVOGODIŠNJAKOM?

Jutro. Navila sam budilicu rano, kako bih u miru mogla popiti prvu jutarnju kavu, isplanirati dan i možda prekrižiti poneku stvar s moje to do liste (obično vezane uz kućanske poslove). Budilica zvoni, odgađam…zvoni i druga, samo još 5 minuta. Sinoć sam kao i uvijek zaspala u 2 ujutro. 5 minuta se pretvara u 20 min. Brzo se iskradam iz kreveta, radim kavu, popijem prvi gutljaj i čujem: mamaaa, mama, mama. Dolazim u krevet, naravno nema šanse da ga još malo uspavam, hoće dolje. „Mama Pepa, mama kaša“.

Stavljam Pepu. Kuham zobenu kašu. Poskrivećki. Jer on obožava svoju zobenu kašu s medom, ali ne smije vidjeti da u to ide mlijeko, med i zob. Ne znam kako on to sebi zamišlja… Kuham sa strahom. Ne smije biti pregusta, ne smije biti prerijetka. Ne smije biti prevruća, ne smije biti hladna. E sad ti pogodi. Kaša i Pepa ujutro znače mojih 5 minuta mira, 5 minuta mira tokom kojih moram sjediti pored njega i vrlo ga često držati za ruku. Ali dobro, scrollam po Instagramu, kad se već od njega ne mogu maknuti.

Nakon 5 minuta i 5 žlica kaže: „Stefi ne papati kašu, mama keks“. Umjesto keksa podvaljujem voće, to bar uvijek prolazi. Nakon što smo tjedan dana bili zatvoreni u kući zbog ružnog vremena odlučujem da ovo jutro provedemo u gradu. Kava, plac, a možda i pizza, jer danas mi se baš ne kuha. Vrijeme je da se spremimo.

Tu počinju problemi, veliki problemi. „Mama ne pelenu, ne pelenu, ne, ne, ne“. Pokušavam ga nagovoriti na sve načine, pregovaranje traje i traje. Užasno, znam, ali odlučujem se potkupiti ga jednim bombonom svjesna da je to što radim velika greška. Dajem crveni bombon. „Mama žuti, mama žuti, ne, ne, ne“. Nemam žuti bombon. Imam narančasti, a to je slično, kao da on kuži. Dajem narančasti. Naravno da kuži. Baca se na pod i vrišti. Diže mi se kosa na glavi. Gotovo je, nema povratka. Što god sad da kažem nije dobro. Samo ću pogoršati. I samo žuti bombon može spasiti stvar. I kockica čokolade, a to imam. Znam, znam to je još gore, ali ovo su izvanredne situacije. Situacije u kojima radiš očajničke poteze. Kockica spašava stvar. Jesam li nemajka? Dok ju mljacka u ustima mijenjam pelenu.  “Mama, ge, pišo vejikiii.” Smijem se. Sve je u redu. Uf, brišem kapljice znoja, ponosna sam na svoju moć pregovaranja i uvjeravanja, možeš misliti!

Treba mi kava. Zaslužila sam kavu, toplu. Idemo se prvo obući. Posežem za hlačicama: „To neee, to nee, to neee“. Evo ga opet bježi. Otima se. Vrišti. Pokušavam opet s pričom. Pregovaranjem. Uvjeravanjem. S vješticama, krampusima i čudovištima. Molim ga. „Stefi mama je tužna, mama će plakati“ To uvijek pali, danas ne. Danas pali samo žuti bombon ili kockica čokolade. Ali nju više neće dobiti. Ne može me samo tako vrtiti oko malog prsta. Ignoriram. Nakon 10 min probam ponovo. Ma kakvi. Ne želi se obući. Povisujem glas. Uf, itekako ga povisujem. Osjećam da mi ide para iz ušiju. Osjećam se kao lonac koji kipi.

Zašto mene to dijete ne sluša? Zašto ga već sat vremena nagovaram da se obuče? Imaju li i sretni Danci takvih problema i kako ih rješavaju? Odgajam li krivo svoje dijete? Gdje sam pogriješila? Jesam li ga previše razmazila? Ili je samo faza? Zašto ta faza traje tako dugo? Jadam se Sonji preko glasovne poruke.

Psihički i fizički sam iscrpljena. Uzimam ga na silu. Oblačim. Nemam više snage ni za grad. On ne prestaje plakati i vrištati. Plačem i ja. Umorna sam. Umoran je i on. Naoblačilo se. Što da danas kuham? Ostavljam sve. Mazim ga i ljubim. “Mama nije ljuta.” Nije. “Mama pakala.” Je. “Ti bio zočest.” Jesi. “Mama ladu” Ne. “Mama laduuu, mama ladu” Cmizdri. “Mama nositi Stefija.” Gledam na sat. Još dva sata do popodnevnog spavanja.😊


MARTINA

Supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Funkcionira poprilično dobro s obzirom na konstantan nedostatak sna. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige kad uhvati vremena, šetnji po Ikei kad nema gužve, maštanja i trčanja. Voli kreativne i zanimljive ljude, inspirirati i biti inspirirana.

@ouritaliandays

One thought on “KAKO IZGLEDA JEDNO MOJE JUTRO S DVOGODIŠNJAKOM?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *