SUPERMAMA MALOG ANĐELA

Ovaj utorak, odlučile smo podijeliti iskustvo jedne mame, supermame, koja je nesebično svoje osjećaje pretočila u tekst i poslala nam. Kako je život nepredvidiv i koja nam se sve moralna pitanja u životu nameću, koliko je teško rješavati probleme koji se pojavljuju, zna svaka od nas. Ova supermama potaknula nas je na dublje razmišljanje… 

“Kada se postaje mama? Kada počinje život? Začećem? Rođenjem?

Mišljenja su podijeljena kada je u pitanju početak života, a osobno sam mišljenja da u trenutku kada nastaje život i mi postajemo mame. Kada god to bilo.

Za mene je trudnoća bila neočekivano, ali vrlo ugodno iznenađenje. Bila sam jako sretna i uzbuđena. Doduše trebalo mi je malo vremena da se priviknem na činjenicu da u meni raste novi život i da izgovorim „trudna sam“ ali brzo je sve to došlo. Nisu me sputavali ni problemi koje sam imala od početka. Konstantna krvarenja, hematomi, odlasci na hitnu i redovite kontrole. Bila sam sretna što postajem mama. Znala sam da će naša beba imati predivnog tatu i to me također činilo vrlo sretnom. Znao je ponekad Moj Netko reći sav u čudu „pa mi ćemo stvarno imati bebu“. Pogotovo kad je stomak počeo vidljivo rasti. A dogodilo se to već dosta rano. Ja bih mu na to odgovarala da mi već imamo bebu, tu je u meni i raste. Bilo je to jako lijepo razdoblje puno maženja i planiranja što nam treba, što ćemo kupiti, gdje ćemo što smjestiti i kako ćemo sada stan organizirati. Najljepši trenutak od svih je bio kada se beba počela kretati, a to je i Moj Netko osjetio. Bilo je to već oko 12-13 tjedna. Neki kažu nemoguće je osjetiti tako rano. Neki kažu moguće. Nama je svejedno što tko kaže jer znamo što smo osjetili. Nisam zapamtila točno dan ni tjedan. Samo znam da je Moj Netko naglo dobio boju u obrazima i oči su mu se zacaklile. Od ushićenja je rekao  sav u čudu „beba se mrda“. Predivan predivan trenutak. Osjetio ju je nakon toga još nekoliko puta. I svaki put je bilo jednako lijepo.

Ubrzo nakon toga sva naša radost postala je tuga. Pri jednom odlasku na hitnu radi kvarenja doktorica je rekla kako joj se čini da ima manje plodne vode nego bi trebalo biti i rekla kada i gdje da dođem na detaljniji pregled. Došla sam kako mi je rečeno i odmah su me ostavili u bolnici jer plodne vode bilo je definitivno premalo. Drugi dan je više nije bilo uopće. I nakon kratkog vremena smještena sam u rađaonu. U 17. tjednu trudnoće prošla sam svu težinu poroda znajući da svoju bebu nikada neću zagrliti, poljubiti, maziti. Prošla sam sate i sate u rađaoni u ne samo fizičkim već i u teškim emotivnim i psihičkim bolima. Uz teške slabosti, treskavice, povraćanja i infuziju.

I sada se pitam, jesam li ja mama? Ako jesam, kada sam to postala? Rođenjem moje (pre)malene bebe ili sam već i prije to bila? Vjerojatno svatko može imati svoje mišljenje i dajem vam za pravo da ga imate. Ono što ću vam sada reći je to da smo mi žene zbilja čudesna bića. Nevjerojatno je koju i kakvu bol mi možemo preživjeti. I zato mislim da s pravom mogu reći da ne samo da sam mama nego sam supermama. Sjedim tako još uvijek u fizičkim bolima premda je već 10tak dana prošlo i razmišljam hoće li se ikada ta praznina u srcu popuniti? Hoće li biti lakše psihički nakon što se tijelo oporavi? Hoće li biti lakše ikada? Tuga je ogromna i često me stigne navečer  dok pokušavam zaspati pa suze same krenu i teku u potocima. Zahvalna sam što je tu za mene uvijek Moj Netko koji me čuva i pazi. Lakše je u dvoje. Lakše je kad možeš plakati u nečijem zagrljaju. I dalje je teško ali barem znam da je on tu za mene koliko god da sam uplakana i tužna.

Zato vas molim nemojte mlade parove ispitivati kada će imati djecu, možda već imaju bebu koju nisu upoznali nikada, a silno su joj se radovali.

Ako znate što se dogodilo nemojte ih konstantno žaliti i gledati onim „sigurno ti je teško“ pogledom. Dosta im je toga iz vlastitog odraza u ogledalu, vjerujte mi.
Dajte im radije skrenite pažnju na nešto pozitivno. Poklonite im nešto lijepo. Razveselite im dan. Odvedite ih na masažu, u kino, donesite čokoladu, ili vino, svijeću, šalicu, cvijet, uokvirite motivirajuću poruku ili donesite bilo koju sitnicu koja znate da bi ih razveselila. Iskreni zagrljaj bez puno pitanja je dovoljan. Pokažite im ljubav. Nađite razlog zašto treba proslaviti jedan utorak. Ili srijedu. Ili koji god dan. Budite tu za njih ali jedino ako ćete biti krajnje pozitivni. U protivnom ih pustite na miru. Dođite u posjete ali ako ne znate o čemu bi drugom pričali onda radije šutite i samo budite tu. Sama prisutnost je dovoljna ponekad! I recite toj mami da ona jest supermama! I tom tati da on jest supertata! Nije ni tatama lako. Tuga je u njegovom srcu jednako kao u mojem. S tim da je njemu još dodatna težina to što mora gledati svoju izmučenu ženu kako trpi bolove nakon svega toga. Mora gledat kako joj je krenulo mlijeko a nema ga kome dati već samo bespomoćno plače. Mora to sve gledati, a ne može pomoći. Tu je, podrška je i trudi se biti snažan oslonac ali vjeruj te mi i njemu je jednako teško!

Osobno vjerujem da sve to ima nekog smisla, vjerujem da Moj Netko i ja iz ovoga možemo izaći kao još snažniji i stabilniji par nego smo to bili do sada. Vjerujem da je naša mala beba sada maleni anđeo koji će uvijek biti tu negdje oko nas. Anđeo koji će nas povezivati, ohrabrivati i tješiti. Ja iskreno u to vjerujem. Malena zvijezda koja će zauvijek blistati snažno u našim srcima. Čak i ako ne vjerujete u to kao ja recite nešto slično super mami i super tati, barem da malo utješite njihovu tugu.

 

Supermama malog anđela”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *