STANI I POMIRIŠI RUŽE (Truba i Medo)

Život danas je ubrzan, nervozan, preopterećen… Stalno negdje žurimo, križamo obavljene zadatke s popisa obaveza, smišljamo nove. I nerijetko sve to radimo istovremeno. Živio multitasking!

Svakodnevna briga o kućanstvu, o potrebama djece i posao ispunjavaju naše dane. Obaveza je mnogo, a vremena malo. Dan više ne ni mjerimo po satima. Nove mjerne jedinice su određeni svakodnevni poslovi. „Ok, sad kad sam bebi promijenila pelenu, mogu upaliti mašinu, skuhati ručak, usisat, pospremiti igračke prije nego moram staviti bebu spavati. Jednom kad se probudi, idemo ispočetka. Pelena, veš sušit, pojest ručak, pospremit…“

Na kraju se nađemo robovima naših rutina i zaboravimo živjeti. Živimo naopačke – umjesto da radimo da bismo živjeli, mi živimo da bismo radili. Najtužnije je da toga često nismo ni svjesni. Ne stignemo to ni uvidjeti. Jer, posla i obaveza uvijek ima i vrlo dobro smo svjesni da oni nikuda ne idu. Možemo ih ignorirati, ali oni su uvijek tu i rade pritisak čekajući da ih se odradi.

Jednom sam čitala zanimljiv tekst koji je objašnjavao zašto su mame uvijek umorne. Glavni uzrok je prepoznat upravo u tome što čak i onda kad fizički ne radimo –  svejedno radimo. Razmišljamo, planiramo, kombiniramo. Uvijek tražimo nove ideje oko prehrane, oko dječjih aktivnosti, trudimo se tako biti najboljom mamom što možemo biti. Čak i ako je tijelo stalo, glava nije.

Mobitel nam je uvijek pri ruci, bilo da googlamo informacije ili da bi, budemo iskreni, pogledali što ima novo na društvenim mrežama. Ipak smo mi socijalna bića, a naša djeca, ma koliko ih voljeli, moramo priznati da nisu uvijek najbolje društvo. I zato, čim imamo trenutak mira posežemo za nečime što bi nas zabavilo i makar nakratko opustilo.

Ali nikada stvarno ne stanemo. Ne dovoljno da pogledamo oko sebe i vidimo što imamo. I shvatimo što propuštamo. Naši klinci prebrzo rastu, mijenjaju se. Gotovo svaki dan te iznenade nečim novim, ali moraš biti prisutan da to i primijetiš.

Zato stani! Stani i pomiriši ruže!

Za njih. Da vide koliko su oni bitni u tvom životu. Da znaju da si tu za njih ako zapnu. Da im otkriješ svijet i stvorite uspomene koje će pamtiti cijeli život. Da budeš primjer.

Za sebe. Sada dok su još mali. Dok nas idealiziraju više nego ikad. Sada kada žele sve podijeliti s nama, i brige i veselje. Kada žele sudjelovati u našim zadacima, oponašati nas… Biti mini mi. To vrijeme će proći, puno prije nego možemo zamisliti i propušteno nikad nećemo moći nadoknaditi.

Da, posao i obaveze nikuda ne idu, ali mogu pričekati. Ugasi mobitel, pusti veš, suđe… Možda ne stigneš svaki dan, ali kad god možeš – stani. I gledaj to svoje malo biće. Uživaj u njegovom čuđenju kad otkriva nešto novo.Veselju i ponosu kad sam uspije napraviti nešto po prvi puta. Pričajte, pjevajte, plešite… Živite u tom trenutku.

Nema boljeg vremena nego sad.


JELENA

Mama dvoje mališana, Trube i Mede, žena najboljem mužu i vječno dijete prepuno želja i ideja. Još uvijek ne znam „što želim biti kad odrastem“, ali radim na tome. Obožavam DIY projekte, putovati, uređivati dom, čitati, maštati, a odnedavno i pisati blog o našim roditeljskim avanturama. Blog je još mali, kao i moja djeca, i veselim se što će oni zajedno rasti. Tek sam na početku i prepuna planova i jedva čekam vidjeti kamo će me život odvesti.
Blog: Truba i Medo
Instagram: @trubaimedo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *