PRVI ODLAZAK U VRTIĆ

Vrata su se zatvorila, a jecaj “MAMA!!”, iako prigušen, ušao je u moje tijelo poput hladne jeze. Kolao je mojim krvnim žilama stvarajući hladnoću na koži. Zatvorila sam vrata auta, glazba je zabrujala u zvučnicima, ali taj tužni povik još uvijek je odzvanjao oko mene.

Prvo ostavljanje djeteta u vrtiću etapa je odrastanja kako bebe, tako i majke, ali kao da još nisam bila spremna na to. Plač djeteta koje nešto želi, a ne dobije je zvuk koji čovjek jako teško može ignorirati. (Kaže mi prijateljica da su neke zatvorenike mučili puštajući im neprekidno neutješni plač bebe?!??) Plač tužnog djeteta je poput grmljavinskog pljuska popraćen tučom – koliko god trajalo, ostavlja u maminom tijelu posljedice koje se teško mogu obrisati. Lijek je jedino glasni smijeh tog istog djeteta.

Dolazim na posao gdje mi jedna kolegica govori “Ma ne brini, brzo će se ona naviknuti”, druga kaže “Ma njoj je super tamo”, a treća mi šapće kako je njen sin prvih mjesec dana povraćao čim bi došao u vrtić. I ajd se sad ti skoncentriraj na posao… Smirujem samu sebe, gledam njene slike pa opet pokušavam vratiti misli na posao, a tu i tamo mi pred oči dolazi prizor njenih plavih očiju koje traže svoju mamu po prostoriji. Hoće li jesti, hoće li se igrati s drugom djecom, hoće li spavati, koliko će plakati, hoće li se popeti na glavu tetama u vrtiću…joj, koliko pitanja može iskočiti u kratkom periodu!

A kad napokon dođe vrijeme, ispred vrata vrtića pojavila sam se neviđenom brzinom, ni ne sjećam se vožnje u autu! Ali sam ulazak u vrtić bio je spor, tih i pomalo uplašen. Tražeći svoju curicu, moje su se oči susrele s očima tete koja mi se nasmješila i kratkim pokretom ruke pokazala da je moje dijete ispred nje. Provirim još malo i vidim ju kako slaže igračke u kutiju. Mirna, s blagim osmjehom na licu. Zaustavila sam taj trenutak. I sad ga vidim jasno u svojim mislima – etapa odrastanja – činjenica da ponekad moram pustiti svoje dijete u svijet, da ju ne mogu zauvijek držati zaštićenu u svojim rukama. Ona je podignula glavu i rekla “Mama”. Bio je to mirni i topli zvuk, onaj koji briše sve posljedice grmljavinskog pljuska. Njoj je bilo dobro, njoj je zaista bilo dobro bez mene.

I tako smo preživjele prvi dan, i ja i moja curica, a i tete. Kažu da je bila super, crtala je (po stolu, doduše), spavala je, jela i družila se. Čini li se i vama da su naša djeca “najgora” kad su sa svojim mamama?? 🙂


PETRA

Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.

@petra.cicvaric

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *