NEVIDLJIVI POSAO

Novi radni dan. Odlaziš na posao u kojem dobiješ skup radnih zadaća koje moraš do kraja dana obaviti. Na kraju mjeseca moraš predati izvješće o svom radu, završiti projekt koji si započeo, a netko uvijek prati tvoj rast i razvoj i daje ti pohvalu ili kritiku i naravno plaću (barem bi trebao!). No što je s roditeljskim „poslom“? Odgajanje djeteta, naš svakodnevni posao, nije nešto što odmah ima vidljivi rezultat i na što na kraju radnog vremena možemo staviti kvačicu kao obavljeno. Zapravo, nema radnog vremena. Nema šefa koji kontrolira, a bome nema ni plaće. Ali zato taj posao ostavlja svog djelatnika iscrpljenim, premorenim, mrtvim umornim.

Svaki roditelj ima svoju nevidljivu firmu, svoj OPG (Obiteljsko Prekovremeno Gospodarstvo) u kojem svi rade nevidljivi posao. Koje su obaveze tog OPG-a? Pa, uz sve poslove domaćinstva – pranje rublja, kuhanje, spremanje, peglanje itd., tu je i sva briga oko djeteta – presvlačenje, kupanje, hranjenje, igranje, zabavljanje, glupiranje, učenje, ukratko ODGAJANJE malog bića koje otkriva svijet oko sebe. Dobar OPG još se bavi proizvodnjom i održavanjem dobrog i skladnog braka, a to je pak priča za sebe. (O tome ćemo neki drugi put.) Ništa od ovoga nije oku vidljivo. Nikakav gotovi, materijalizirani proizvod iz toga ne proizlazi i zato se djelatnici ponekad osjećaju praznima. Ponekad su umorni, željni pohvale i potvrde.( Zato nemojte zamjeriti kad stavljamo slike svojih ručkova na društvene mreže ili slike s putovanja s djetetom, to su zapravo male pobjede djelatnika nevidljivog posla koji zaslužuju pohvalu.)

Naš OPG Cicvarić-Gvozdić djeluje malo više od godinu dana. Nemamo nikakve nagrade, priznanja, ne idemo na nikakva natjecanja, pokazivanja, revije. Za naš posao tako što ne postoji. Možda bi se trebala izmisliti Revija Nevidljivih Poslova negdje na Hawajima gdje samo dođeš i pokažeš svoju obitelj i dobiješ nevidljivo priznanje za to. Ne bi bilo loše, ali toga nema. No mi svejedno, kao i milijuni obitelji oko nas, radimo. Radimo punom parom, od 0-24. Ponekad smo umorni, prazni, tužni, ponekad najsretniji na svijetu. Ponekad smo uplašeni, a ponekad ponosno koračamo kroz svijet noseći u svojim srcima sve osmijehe koje nam je vlastito dijete uputilo. Pa od čega živimo? Od onih nevidljivih sitnica koje su uostalom najljepše i čovjeku najbitnije. Živimo od ljubavi.


PETRA

Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.

@petra.cicvaric

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *