SJEDALICA KOJA ŽIVOT ZNAČI

Moj brat bio je ona generacija kada su kod nas napokon krenule auto-sjedalice. Sjećam se da je baka iz Njemačke (tko drugi?!) dovukla tu sjedalicu koja je koštala kao suho zlato i bila šarena kao papiga. I sada se znamo šaliti kako je moj mali brat odrastao u auto-sjedalici; u tom periodu živjeli smo u Zagrebu, a moja mama je provodila dane dovozeći me i odvozeći na razne aktivnosti kako se njeno prvorođeno zlato ne bi osjećalo zapostavjeno sada kad ima brata, a ostatk vremena nas je razvažala po Rebru, Šalati, Zarazi i sličnim bolnicama jer mi smo ona djeca koja ‘to tako vole’. Simpatična anegdota koju s ponosom ističem je i ta da smo bili među prvima koji su se odvezli autoputom do Broda kada su ga otvorili. Sjećam se da neki dijelovi Slavonije još nisu bili oslobođeni i da je ‘tuđa’ vojska stajala na nadvožnjacima. Mama, Petar i ja i prazan autoput. Nitko na svijetu se nije naspavao u toj sjedalici kao Petar.

I uvijek su ljudi nekako pomalo s podsmjehom gledali na moju mamu jer je, oh, tako školski proračunata. Djevica u horoskopu i te spike, često joj se napominjalo da se smije opustiti i dijete provozati i bez sjedalice. ‘Jer mu neće ništa biti’. Ja, eto, ne znam bi li mu što bilo jer ona to nikada nije napravila. Ali vam mogu reći da je taj isti balonja prije par godina bio u prometnoj gdje je auto bio kompletno slupan, a on suvozač. Nitko u autu nije imao ozbiljne posljedice – svi su bili vezani.

Ja sam po tom pitanju ‘tatino dijete’. Prvi motor vozila sam sa samo 9 godina (mislim da je zastara već na snazi, molićilijepo), a auto sa 13. Moj tata je zaključio da je on ‘tati krao traktor i vozao se po gradu u toj dobi i nećeš me tu sad sramotiti da auto ne znaš voziti’. Good times. Na svu sreću, ipak sam ja i ‘mamino dijete’ tako da bez obzira na motore, automobile i kamione po kojima sam odrasla, nikada nisam sjela na motor bez kacige ili u auto bez pojasa. I nikada nisam razumjela one koji vozaju kacigu na laktu ‘za ako naiđe policija’. Šta ja znam, ja sam nekako mislila da mi kaciga služi za to da ne poginem, a ne zato da ‘budem dobra pred policijom’.

Takav stav se protegnuo i na dijete. Osim što bih sada ubila tatu da pokuša manevar sa ‘već ti je 9, aj’ brže na motor’, već se moje dijete ni u kolicima nije provozalo odvezano, a ista ona baka dobila je narudžbu za sjedalicu čim sam istražila sve što sam istražiti mogla o ‘najsigurnijoj sjedalici na planeti’. To je bio jedini aspekt u kojem me nije zanimao ni izgled ni boja tkanine. Sa sjedalicom se ne šalim i mislim da je to i danas najskuplji ‘komad’ koji je kupljen za to dijete. I nije mi žao – prošla je par desetaka kilometara od kada se rodila, a imali smo i manju nesreću u gradskoj vožnji gdje ona nije ni znala da se nešto dogodilo.

I zato se i dalje, svaki dan, zgražam na to koliko su ljudi kod nas nonšalantni što se tiče vožnje djece i sudjelovanja u prometu. Kako od Petra do Morane i nije bilo baš neke djece u obitelji, živjela sam u krivoj pretpostavci da su ljudi naučili. Da su shvatili. Jer nije više ’94. i uz ovakvu dostupnost informacija, čovjek bi morao biti luđak da ignorira sve te statistike! Kao i obično, život me razuvjerio.

Nemoguće je nabrojati sve situacije u kojima su mi (drugi roditelji) napominjali kako pretjerujem, kako ju mogu samo staviti u krilo, kako će voač ‘biti pažljiv’. O isprikama tipa ‘pa vrišti kad je u sjedalici’ i ‘stišće ga remenje’ neću ni počinjati. Kada se krene pričati o auto-sjedalici, imam osjećaj kao da ponovno vodim uzaludne rasprave sa zagriženim pušačima. Ljudi jednostavno ne žele čuti istinu i ne vide koliko time ugrožavaju ono što tvrde da im je najvrjednije. Jer, hej, bitno je da mi dijete jede samo organsko i bio, da se kupuje odjeća određenog dizajna i marke, da su sobe instagram friendly, da se diže galama na cjepiva, mogućnost ili nemogućnost dojenja, bušenje ušiju prije ‘ne znam kojeg rođendana’, a to što svjesno dovodite život vlastitog djeteta u opasnost, to ne. O tome nećemo.

I jasno je koliko takvi roditelji ne smatraju da rade nešto krivo – nebrojena lavina instagram storija i slika s djecom koja se valjaju po zadnjem sjedalu, majki koje pjevaju, snimaju sebe i dijete i postavljaju priču na istgram DOK VOZE, nasmješeni portreti dok dijete sjedi u sjedalici sa skroz olabljavenim remenjem i sl. Prođe me jeza. Najozbiljnije.

Znate li uopće da je smrt u prometu vodeći uzrok smrti djece ispod 14 godina? Je li vam i dalje banalno i smiješno? Da, ja svoje dijete vežem i kada se preparkiravam. I briga me, nemam se namjeru nikada ispričavati zbog toga. Da, ja sam čak kupila i ‘rezervnu’ sjedalicu jer od kada smo u Njemačkoj, dolazimo često avionom i MORAM imati sjedalicu za dijete koje će se voziti po tuđim autima. I ne, ne zanima me što drugi misle o tome. Sjećate se one reklame ‘vlak je uvijek brži’?  Tako je i s ovim problemom. Samo što bih ja nadodala i rekla ‘ne događa se to samo drugima’. Zavežite tu djecu po pravilima i propisima i molite Boga da za šest godina možete reći ‘đabe smo se toliko vezali, nikada ništa nije bilo.’

– Za one kojižele znati više, davno je žena bakinog osiguranja objasnila da je najsigurnije da se dijete vozi IZA vozača (što vidim da je velika rijetkost u našim krajevima) iz dva razloga: 1. vozač refleksno štiti sebe, što znači da je ta strana sigurnija i, 2. tada dijete preko srednjeg retrovizora vidite cijelo vrijeme bez da se okrećete i time su manje šanse da ćete vi uzrokovati nesreću. A za sve one koji imaju problema sa ‘vrištačima’ – uvijek postoje dječji cdovi, tableti i slični načini zanimacije. Čak i ako ništa ne pomaže, istrpite malo. Vrištanje mu neće učiniti ništa ozbiljno, za razliku od prometne. A i samo tako će prestati vrištati s vremenom, kada vidi da ne pomaže. 🙂


MAJA

Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *