SJEĆAŠ LI SE…TKO SI BILA KAD NISI BILA – MAMA?

Neki dan mi je moja najbolja prijateljica rekla da sam drugačija. Manje se smiješ, rekla je, i u meni pokrenula motivaciju. Ne za smijeh, nego za tugu, suze i zbunjenost koju osjećam već dvije godine, a koja se s tim riječima u meni natopila još većom snagom i energijom. Manje se smiješ, rekla je. I da, bila je u pravu.

Oduvijek sam bila sklona premišljanju, analiziranju i naizgled bezrazložnom osjećaju tuge i zabrinutosti, ali nikad, baš nikad mi nitko nije rekao da se ne smijem. Moj osmijeh je bio moj zaštitni znak, čak i u teškim situacijama pronalazio je razloge da se pojavi. Sjećam se i jednog od najljepših komplimenata koje sam dobila. Bio je to kompliment mog prijatelja koji je jednom sasvim spontano kad sam došla u kafić izvalio – ajme Ivka, ti kad dođeš obasjaš cijelu prostoriju.

Što se to dogodilo samnom? Kako je moguće da „imaš sve“, a nemaš osmijeh?

Prije nego sam rodila, analitična i malo neurotična kakva jesam, surfala sam i listala knjige do besvijesti. Naučila sam kako meditirati za lagan porod, čitala o dojenju, uspavljivanju, njezi djeteta. Gutala sam knjige poput Safari duha, Beba vođa dohrane, proučavala kolica, krevetiće i donosila u sebi odluke o tome kakva ću biti majka. Zabrinuta sam bila za sve, na savjete sam okretala očima, a onaj koji mi je najviše išao na živce, bio je – naspavaj se dok možeš! Kao da se itko ikad unaprijed naspavao?!  (danas potvrđujem da je nemoguća misija naspavati se unaprijed za dvije godine neprospavanih noći).

Pričali su mi o nespavanju, o gomili pelena, o prljavom vešu. Pričali su mi o grčevima, prvim zubićima, plaču i dojenju. Čitala sam i znala sve o tehnikama uspavljivanja, znala sam sve o prehrani, sve o majicama za dojenje, opremila se grudnjacima, bočicama, sterilizatorima. S mužem sam razgovarala bezbroj puta o tome kako ćemo ovo, kako ćemo ono. Porod mi je bio nevjerojatno brz i nisam doživjele preveliku dramu. Muž je bio samnom, beba na mojim prsima, a adrenalin i uzbuđenje bili su na takvoj razini da je sreća obavila ne samo sobu za rađanje već čitavu bolnicu i šire.
I dalje sam slušala, sve te dane u bolnici, kako premotati bebu, kako ju namjestiti za papanje, kako njegovati pupak.
Sve su mi govorili, ali nitko mi ništa rekao nije.

Nitko mi nije rekao kako ću se osjećati. Nitko mi nije rekao da će moj život, ispunjen izlascima, poslom, plesom, meditacijom i prijateljicama, postati život ispunjen nečim drugim. I ne, ne govorim o pelenama, bočicama, oblozima za grudi, izdajalicama i dudama. Govorim o emocijama. Govorim o potpunoj i apsolutnoj promjeni identiteta. Nitko mi nije rekao da više nikad, ali nikad neću potpuno bezbrižna izaći iz kuće.

Imala sam, i još uvijek imam, svu podršku koju žena može poželjeti. Nije prošlo dugo a krenula sam izlaziti makar na kratku kavu ili šetnju. Muž, bake, prijateljice, svi su bili tu za mene. Ali ja nisam mogla. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da ja – više nisam ja. Nisam se mogla saživjeti s promjenom identiteta.

Da, uvijek sam bila malo sklona analiziranju i nerijetko sam promišljala i meditirala nad svojim postupcima i životom, često bila i anksiozna. Ali nitko mi nije rekao da će sve to otići nebu pod oblake. Nitko mi nije rekao da će me sve pročitano potpuno zbuniti, da ću se brinuti za svaku sitnicu koju napravim. Nitko me nije pripremio na propitkivanje apsolutno svakog hebenog postupka – od promjene pelene do vožnje u autu. Čovječe, nitko mi nije rekao da dijete NEĆU moći spustiti ni na tren dok je budno bez nevjerojatno glasnog vrištanja i nitko mi nije rekao da ću, zbog svega pročitanog, oglušiti na svoju intuiciju. Nitko me nije upozorio na lavinu emocija koju nosi činjenica da je to malo biće ovisno potpuno o tebi i, ako su prve tri najvažnije i ako je za vjerovati psihoterapeutskim teorijama i istraživanjima, svaka tvoja riječ, postupak ili izostanak istog, može formulirati krivo njegovo samopouzdanje, vjeru u sebe ili osobnost. Isuse, koja odgovornost.

I tako sam se prestala smijati. Ne prestala, smijala sam se, ali definitivno je ozbiljna Djevica u meni potpuno preuzela glavnu riječ. Ne možeš ovo, ne smiješ ovako, ne bi trebala tako. Djevica u meni stvarala je pravila bazirana na svemu pročitanom i zadovoljno kimala glavom na neki „ispravan“ postupak, dok bi u sljedećem trenutku već ružno i zločesto mahala prstom prema meni ako bi napravila nešto „nedopustivo“.

Nitko mi nije rekao što će se desiti s mojim odnosima. Navikla sam se nekako na to da je torbicu zamijenila velika torba za pelene prikopčana za kolica, a izlazak iz kuće u pet minuta produljio se na 35 minuta (jer, svi znamo da se bebe pokakaju baš tada kad i sebe i njih u potpunosti spremimo za van, pa sve moraš ispočetka). Znala sam da neću više kafenisati do kad poželim razglabajući o smislu života i da ću morati bolje planirati. No nitko mi nije rekao da neću biti posvećena razgovorima koliko sam posvećena gledanju u telefon i beskonačnom slanju poruka – jel sve oke? Jel kakao/piškio/zaspao/plakao?

I tako sam se prestala smijati. Ne osmijehivati. Ne prestala potpuno, ali jedan dio mog identiteta se iz Ivke Kreativke, blesave kovrčave ludice, pretvorio u ozbiljnu Ivku. Čak štoviše, mislim da je ozbiljna Ivka preuzela kormilo.

Svi su pričali o tome da se promijeni brak. Prijetili mi mnogi – nema više izlazaka, putovanja, nema više slobode. I bili su u krivu. Sve smo organizirali. Na sve smo spremni. Povremena otkazivanja radi bolesti ili slične izvanredne situacije su uvijek tu, ali ima i izlazaka, putovanja, druženja. No ono što mi nitko nije rekao (možda i je ali nisam slušala) jest da će se promjeniti dinamika našeg odnosa. Nisu mi rekli koliki teret na odnos stavlja potpuna odgovornost za jedno malo biće. Nisu mi rekli da će problemi koje imamo ne samo ostati, nego se povećati. I da će problemi rasti obrnuto proporcionalno s vremenom koje imaš za rješavanje istog.
I zato kad mi netko kaže da misli da će dijete spasiti odnos s dečkom ili mužem, ne znam jel bi mu/ joj se nasmijala u facu ili zviznula jednu zidarsku. Ma neće ti brate dijete spasit odnost nego će ga izazvat na čitavoj jednoj novoj razini. Jer ti više nisi samo ti, sad si i mama, a on nije više samo on, sad je i tata. I da ste beskrajno dobri u planiranju, organizaciji i da imate svu pomoć svijeta, promjena će vas izazvati. Kao pojedince i kao par.

Nitko me nije upozorio na to da će mi čovjek koji me jednom ispunjavao srećom i zadovoljstvom, često beskrajno ići na živce. Ničim što on čini, već samom činjenicom da je tata, a ja sam mama. A mama? Ona zna najbolje. Ona je najvažnija. Ona je sve. Ona je potpuno odgovorna. I, na kraju priče, ako što pođe po zlu – pa ona je kriva.

Krivnja. Osjećaj krivnje. Nešto što sam prije 1.1. 2016. doživljavala rijetko i u blagim oblicima. Od te Nove godine, postalo je nešto što je uz mene uvijek, kao neka treća ruka ili neki drugi ud na tijelu. Tu je. Nekad neprimjetniji nekad potpuno ogroman, ali tu je. It’s here to stay, baby.
Krivnja što nisi nikad sigurna u svoje odluke, a vele ono, da mama zna najbolje. Ma koja mama? Neka meni kaže molim vas jer većinu vremena – nemam pojma što radim. I kad nešto napravim dobro, ta me treća ruka potapša po ramenu, ali većinu vremena me samo šaketa u glavu.
Krivnja. Čovječe. Najgluplji, najbesmisleniji, najiscrpljujući osjećaj u majčinstvu. A majčistvo je puno besmislenih, glupih i iscrpljujućih osjećaja (kao i onih suprotnih, al to je neka druga tema). I to je ono najgore. Na to me nitko nije pripremio. Na osjećaj krivnje. Krivnje zbog neznanja, krivnje zbog kave koju piješ, a netko je drugi s tvojim djetetom. Pa krivnja što ga šalješ u jaslice, pa krivnja što želiš svoju slobodu, svoj život „prije djece“, krivnja što u sred noći, po milijunti put ustaješ da umiriš uplakano biće i ne osjećaš zahvalnost, sreću i ljubav. Već samo umor i ljutnju.
Koliko sam puta pomislila u ove skoro dvije godine, kad sam čula usred noći plač – Isuse ne mogu, stvarno ne mogu. Da bi već sljedeće sekunde gospođa krivnja rekla – ma što ne možeš! Kako je tek ženama koje su same, ženama čija djeca nisu zdrava, ženama koje su bolesne. K R I V NJ A. Krivnja što nisi pametnija, bolja, sposobnija. Što  nisi sve više. Više mama.

Više mama. Kako možeš biti više mama. Mama si. Točka. Sa svim previranjima, stresovima, analizama, krivnjom. Mama si. Jedan dio tvoje osobnosti potpuno se promijenio i to je to. Nema nazad.
Postoji samo još sreća da „mama“ nije SAMO mama. Nego je sve ono što je bila prije nego je postala mama. Sjeti se toga. Što si bila, što si radila, kako si se OSJEĆALA. Jer to si i dalje ti. Nisi SAMO mama. I nemoj da ti krivnja pokvari Tebe. I mamu u tebi.


IVKA

Sretna i ponosna suvlasnica i suosnivačica studia Angels, koji je postao svojevrsan pokret među ženama, spajajući fizičku aktivnost s radošću druženja, upoznavanja sebe i avanturom proživljavanja vlastitih emocija. Novinarka po struci, svoj je poziv otkrila  vodeći Body and Emotions satove u Angelsu, te spajajući ljubav prema ženama, psihologiji, plesu i samospoznaji u fitness koji to zapravo nije. Oduvijek je voljela pisati, a njezine misli i poruke često inspiriraju druge. Upravo ta inspiracija i strast u svakom djeliću života, njezina su misija i svrha. Ivka je odnedavno pokrenula i modni brend Mamasita and Son za modno usklađene mame i sinove.

Blog: Ivka Armanda Todorović

One thought on “SJEĆAŠ LI SE…TKO SI BILA KAD NISI BILA – MAMA?

  1. Postovana Supermama, odavno nisam procitala nesto sto mi je sjelo kao Vas tekst. Osoba koja moze na ovakav nacin sagledati sebe i situaciju u kojoj se nalazi te je rijecima pribliziti i jasno prikazati drugima, ne treba imati strah u “prve tri najvaznije”. Nekako vjerujem da nema situacije iz koje ne mozete izvuci najbolje. Hvala na tekstu i sretno!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *