ZAPOSTAVLJAM LI SVOJE DIJETE?

Standardni dan. Ujutro smo išli u vrtić, u tih pet sati ‘slobode’ sam otišla u gym, kuhala ručak, pospremala što mi je ostalo za pospremiti i nešto malo piskarala. I dok sam otišla po Moranu, sjetila sam se da mi je ostao još neki zadatak za riješiti prije predavanja, tako da sam se bavila time nakon što je ona došla kući. Jele smo zajedno, ali ostatak vremena zvonio mi je mob par puta, onda sam odgovarala na neke poruke, pa rješavala suđe od ručka, pa pripremala što mi treba za predavanje, pročitala članak, dva na netu… I znam da sam u jednom trenutku pomislila ‘dobro je da pada kiša jer danas nemam kad na igralište’. I nastavila sam dalje.

Znam da je Morana par puta došla sa prijedlogom za igru, a ja sam u jednom trenutku bila zabavljena pranjem caffee aparata, pa pravljenjem kave, kasnije je došla taman kad sam ulazila u kupaonicu i tako to. Da skratim priču, kada sam se u pola 10 navečer vratila s njemačkog, ona je već spavala. I dok sam sjedala na kauč, kliknulo mi je nešto u glavi i pomislila sam kako nisam sigurna jesam li ja danas imala ijedan pravi kontakt sa svojim djetetom.

Naravno da smo se mi i oblačile zajedno i jele i komunicirale paralelno kroz cijeli dan, ali nisam se mogla sjetiti jesam li barem u jednom trenutku stala, pogledala ju ZAPRAVO, jesam li slušala što je rekla sa 100% kapaciteta. Jesam li doista pratila što se s njom danas događa i kakav joj je dan? Jesam li je, na kraju krajeva, uopće pitala to danas?

I čini mi se da nam se to događa sve češće i jako me rastužuje. Ne kažem da ju zanemarujem, pogotovo ne po društvenim standardima – čista je, opeglana, sita i na toplome. Ima more igračaka, s njom se razgovara i brine za nju. I voli je se najviše na svijetu. Ali svejedno mi se prečesto događaju ti dani u kojima ima osjećaj da jednostavno ne ostvarimo pun kontakt. Onako, tu smo jedna kraj druge, ali nekako usputno. I uvijek se mogu tješiti onom starom narodnom ‘kao da je moja mama sjedila kraj mene i igrala se!’, ali bojim se da se ipak radilo o drugim vremenima.

Ono što ne želim je izgubiti vezu koju imamo. Ne želim da mi ona bude još jedan posao koji se obavlja u moru obaveza. A tako je lako upasti u tu rutinu, samo ako ne pazimo. Kada su još skroz mali, ovisni su o nama i dolazi nam prirodno da su sastavni dio nas i naših života. Prvih godinu dana i pričamo gotovo samo s njima, a sve što radimo je neka vrsta igre. Dojenje je maženje i posvećivanje jedno drugome, hranjenje je istraživanje i igra. Šetanje je tjelovježba i učimo ravnotežu, prve korake i motoriku kroz plesanje, skakanje, igranje. Njihov svakodnevni život je igra i mi smo sastavni dio nje. Kako odrastaju, ta se dinamika mijenja i to je normalno. Ali je ponekad lako zaboraviti da sada moramo nadoknaditi dio toga. Sada je ručak samo to – jelo. A igranje u parku je prečesto ‘djetetovo đipanje i mamino hvatanje što ima novo na internetu’. I to je u redu ako je park pun djece, i ako smo im bili posvećeni dobar dio dana pa se odmaramo. I tako je sa svim.

Moj najveći problem je što sam freelancer – to znači da radno vrijeme nemam i da pišem ‘kada stignem’. A to najčešće znači da je moj rad ispresjecan i zato sve što radim, traje vječno. Da se razumijemo, mrzim taj osjećaj! Tako ručak koji zahtjeva pola sata, kuham dva. I to se može primijeniti na sve – jer ‘daj samo ovo poglavlje, de samo da nabrzinu skinem sliku, moram samo ovo dovršiti’ i tako u nedogled. To isto tako znači da mi je glava vječno preokupirana idejama i sinopsisima. I kada u to ubrojimo da ne postojim bez društvenih mreža – dobijete cijeli dan švrljanja, a osjećaj kao da niste ništa napravili. I prelagano mi je upasti u tu rutinu gdje igramo Čovječe ne ljuti se, a ja se paralelno dopisujem s nekim. A to ne želim! Ne želim biti ta mama!

Još uvijek tražim način na koji ću biti samoostvarena, ali ne na uštrb vlastitog djeteta i vremena koje imamo zajedno. Jer će proći dok trepnem.

A znam samo da si više nikada ne želim priuštiti osjećaj kao tog dana, na kauču. Grlila sam ju cijelu noć i obećala da sutra nećemo ovako. I znam da je obećanje neostvarivo, ali ništa nije gotovo dokle god se trudimo, zar ne?


MAJA

Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.

One thought on “ZAPOSTAVLJAM LI SVOJE DIJETE?

  1. Lakše mi je kad vidim da još netko “zanemaruje” svoje dijete. Ne nosim nikad mobitel u šetnju, ali uvijek je tu sto kućanskih poslova ..moja dvogodišnjakinja još uvijek ne govori, osim na svom jeziku, pa je grižnja ssvjesti dvostruko veća 🙁

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.