MAME SU S VENERE, TATE SU S MARSA

Nedavno sam naišla na simpatičan tekst naziva “Rodio je tata”. Toliko je simpatičan i gotovo u potpunosti realan, da sam ga odmah išla pročitati svojoj jačoj polovici koja se, naravno, uvrijedila nakon pročitanog teksta. Da nisu samo mame uvredljive, ovaj tekst je čisti dokaz. Pročitajte ga mužu i promatrajte reakciju. Osobito me nasmijala rečenica “Legneš zadnja, ustaješ prva….A tata???? Onaj što je napravio? Tata se umori na poslu”.

I naša kolumnistica Maja se u svojem tekstu osvrnula na ovu “problematiku”. Osobno, od trenutka kada sam rodila, jedina stvar koja me smetala u odnosu drugih prema meni, kao majci, i u odnosu prema mom suprugu, kao ocu, je neravnopravnost. U kojem smislu? U smislu da se njega uvijek prvo pitalo je li umoran, je li se naspavao, je li se najeo, je li zdrav, ako nije, donosi se čitava ljekarna kako bi ozdravio, a mamu se, u pravilu, pita samo “Kako je beba? Spava li?”. Mogu na prste jedne ruke nabrojat kada me netko upitao kako sam ja, jesam li se oporavila, jesam li gladna, jesam li umorna. Pitanja koja su me dočekala su “Što radiš sad kada si po cijele dane doma?”. Molim? Evo, ne znam odakle bih počela odgovarati. Dojenje većini djeluje kao čisto izležavanje s bebom. Znate li netko koliko dojenje boli? Znate li koliko traje? Znate li koliko često dojimo malu bebu? Nadalje, pitanja kolega na poslu “Kada se ona misli vratiti s porodiljnog?” Zaista? Je li to fer pitanje? Pa nije da sam godinu dana na Baliju na plaži. To su pitanja ne samo ljudi koji nemaju djecu, već pitanja i bližnjih, a nekada i naših jačih polovica.

Moram biti korektna i reći kako muž i ja, od početka imamo gotovo ravnopravan odnos u odgoju našeg djeteta. Od prvog dana, on želi sudjelovati i u mijenjanju pelena, kupanju, kasnije hranjenju, uspavljivanju, šetnjama i slično. Spavao je s nama u sobi, budio se kada i beba i ja. Možda nije najspretniji i najbrži, pa se često ispostavilo da većinu toga ipak ja napravim, ali cijenim njegov trud i želju da mi pomogne. Međutim, vrlo često, kada bi se posvađali, a najčešći razlog svađe među roditeljima  je umor i neispavanost, izrekao bi ono što većina očeva izrekne – “ja radim.”

Ne znam u kojem trenutku očevi čuju da im mi osporavamo činjenicu da rade i da priskrbljuju za nas, barem kroz tih prvih godinu dana dok smo i same na porodiljnom. U kojem trenutku se oni ne osjećaju dovoljno cijenjeno? Možda je problem isti kao i kod nas. I mi se ne osjećam cijenjeno. Znate zašto? Zato jer živimo u društvu u kojem se podrazumijeva da je prirodno da majka čitav svoj život zaustavi, da čitav svoj život podredi djeci, odgoju, obitelji i mužu, a on radi i to je više nego dovoljno. Ipak, iako se slažem da, pogotovo kroz prvih godinu dana, mama ima veću ulogu, mislim da sama pretpostavka da nam je to urođeno samo zato jer smo žene – nije točno. Različite smo, i svaka od nas različito pristupa i odgoju i majčinstvu.  Zašto bi moralo biti prirodno da se moramo odreći svega kako bi ugodile našim najbližima? Iako to sve radimo, bez prigovora. Ono što osobno želim jest da me se cijeni kao majku, kao ženu i kao osobu koja ima osjećaje i vlastite potrebe. Kao osobu koja ima dane kada se osjeća loše, kada je potištena, kada je hormonalna, kada je prehlađena i nema pravo na odmor i topli čaj u krevetu, jer beba ima svoje zahtjeve i ne može čekati da mama ozdravi.

Ono što želim naglasiti je činjenica da upravo odlazak na posao daje ocu taj “odmak” od istog scenarija kod kuće,  i koliko god umori, jer radiš, toliko ti i dozvoli da se zaželiš tog malog smotuljka sreće koje plače bez razloga, koje ne spava po noći, koje je u potpunosti ovisno o tebi. Mame su, s druge strane, stalno doma. Konstantno s bebom, konstantno u istim brigama, koje započinju od trenutka kada saznamo da smo trudne. I nama je također potrebno malo vremena za sebe. Vremena da popričamo s odraslom osobom o nečemu što nema veze s pelenama i dojenjem. Znate li da je većina mama usamljena kroz tih prvih godinu dana? Osim što brinemo za bebu, brinemo i za dom, za skuhani ručak, za oprani veš. I koliko god nas veseli i u potpunosti ispunjava beba koju fotografiramo svakih 10 sekundi, pa i u trenucima koje imamo za sebe, provedemo gledajući iste te fotografije i snimke na mobitelu, fali vrijeme provedeno s mužem, s prijateljicom, s mamom, u shoppingu. Nebitno, osjećamo se usamljeno. I to je dio koji je ocu neshvatljiv. “Pa nisi sama, dopisuješ se s prijateljicama, čujemo se na telefon, beba je stalno s tobom”. Upravo tako. Tu se naša spoznaja vremena provedenog doma s djetetom u potpunosti razilazi.

Zaključak bi bio da trebamo posvetiti vremena i jedno drugome. Naše dijete je centar našega svijeta, ali pritom ne smijemo zaboraviti jedno drugo. Tada možda i uspijemo prevladati ta razilaženja i neshvaćenost i dati značaj jedno drugome. Bit ćemo sretniji. A bit će sretnija i naša djeca.


SONJA

Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.