TKO SPAVA S KIM I GDJE

Potaknut nedavnom raspravom na jednoj društvenoj mreži, a vezano za zajedničko spavanje djeteta i roditelja, odlučio sam se napisati ovaj post i podijeliti svoje mišljenje sa svima vama.

Kada sretnete obitelj koja je dobila prinovu, prvo pitanje nakon zasluženih čestitki, komentiranja djetetove slatkosti i ljepote (koja je, budimo iskreni, često vrlo upitna), te usporedbe s jednim od roditelja, je kako i koliko beba, a s njom i roditelji spavaju. Znamo koliko je san bitan za normalno čovjekovo funkcioniranje a upravo je ta životna potreba prva na udaru dolaskom bebe u dom. Kako bi taj udar umanjili, u slučaju da nam kvadratura i broj soba dozvoljava, najčešće mijenjamo raspored spavanja. I dok se za maleni zavežljaj ljubavi uz puno pažnje traži mjesto u sobi u kojoj se dešava „čarolija“, tata često u tišini napušta ljubavno gnijezdo trampeći udobnost svog kreveta za tišinu i komociju dnevnog boravka. I dok je daleko od buke sve samo ne spavaće sobe, u oazi gdje jedino što ga može prenuti je pad daljinskog iz snom omlitavljene ruke- tata je zadovoljan. Što da kažem, malo nam treba za sreću. A mame, one su centar svog fokusa usmjerile na bebu, prirodno i očekivano. Uopće ne želim na sebe navući bijes majke lavice izjavama o tome treba li i koliko beba, a kasnije dijete, spavati u roditeljskom krevetu ili u sobi, ali ono što ću ipak reći je da sam mišljenja kako tata ne bi trebao spavati nigdje drugdje nego u bračnom krevetu, ma koliko bučno tamo bilo.

Dolazak djeteta iako izvanredan događaj bez premca, velik je udar na intimu i bliskost roditelja. Već vidim kako osjetljivi među vama skaču na noge pogođeni ovakvom izjavom. Molim vas, sjednite i ne riskirajte vrtoglavicu izazvanu naglim ustajanjem, ovaj post, kao ni jedan drugi, nije vrijedan vaše razbijene glave. Svi oni koji se ne slažu sa mnom, nego misle kako djeca povezuju par jače od dvokomponentnog ljepila, neka se samo prisjete koliko su vremena dnevno uspjeli izdvojiti za sebe i partnera kada su djeca bila mala. Odgovor će vrlo lako biti – jako malo ili nimalo. Količina obaveza, starih i onih s bebom preuzetih, ostavlja malo vremena za poslijepodnevno ispijanje kave, šetanje držeći se za ruke ili večernje gledanje omiljene serije. Svi ti rituali moraju ustuknuti pred hranjenjem, podrigivanjem, grčevima, kupanjem, izbijanjem zubića, pokakanim pelenama i naravno, neprospavanim noćima. I upravo u načinu nošenja s ovim sažetim popisom neprijatnih stvari koje prate svako roditeljstvo, leži ključ bračne sreće i kvalitetnog obiteljskog života. Ako se bračni par zajedno rame uz rame uhvati u koštac s tegobama roditeljstva, sasvim je sigurno da će ih to iskustvo oplemeniti i povezati a dijete će tada biti pravi dar. Svaki drugi način vodi do dijeljenja, prebacivanja i u konačnici vječitih čarki koje potroše i ono malo čovjekove energije.

Stoga tate, predlažem vam da udobnost svog kreveta ne trampite za komociju dnevnog boravka. Možda će vam to donijeti neprospavane noći ali će vam dugoročno donijeti ispunjenije i ugodnije dane. Pomoćni ležaj neka ostane za noći kada s ekipom odete na kuglanje, nakon kojeg zaružite u lokalnoj birtiji i ne javite se ženi koja vas onda otjera da tamo provedete ostatak noći. Govorim hipotetski, je l’.


“Zovem se Goran Đurica i rekao bih da sam Digitalni tata 0-24. Suprug, očuh i otac koji glavninu slobodnog vremena, energije i financija, kao i svi vi, troši upravo na svoju obitelj. Preostalo slobodnog vremena, kojeg zapravo i nema trošim na vođenje ovog bloga. Projekt „Digitalni tata“ prvi je moj izlet u blog stvaralaštvo a odlučio sam se na taj korak kako bi na kreativan način oplemenio odnos sa svojim klincima, razvio davno zaboravljenu vještinu pisanja i pomogao vama da pratite u prvom redu digitalne trendove koji utječu na živote svih nas.”

 

 

Blog: Digitalni Tata

IG: @digitalni_tata

Facebook: Digitalni Tata