VIŠE VOLIŠ NJEGA NEGO MENE

Ovih se dana često sjetim “upozorenja” raznih poznanica, prijateljica, prijateljica od prijateljica i susjeda o dječjem sindromu, u narodu popularnom pod nazivom “više voliš njega nego mene”. Kada očekuješ drugo dijete, pripremaš se na različite scenarije, primarno vezane uz zdravlje i “opće dobro” djeteta, a nikako za buduće međubratske odnose između starijeg i mlađeg. Istini za volju, gore spomenutom problematikom, nisam se bavila sve do unatrag koju godinu kada je moj, tada gotovo četverogodišnji sin, odlučio igrati na sve ili ništa i pokrenuo rat s majčinim emocijama.

“Više voliš bracu nego mene!/ Braco ti je draži nego ja!/ Mene više uopće ne grliš, samo bracu!”- samo su neke od propagandnih poruka koje sam, gotovo svakodnevno, dobivala servirane na meniju.

Kada je po prvi puta izgovorio the rečenicu, s onim sjetnim, “ostavljen sam na kiši i gladan”, psećim pogledom, pomislila sam da će mi se srce raspuknuti. Zar on to uistinu misli? Zar se on uistinu tako osjeća? I onda krenu ona unutarnja preispitivanja, jesi li možda ikadaikakonenamjerno učinila nešto što bi ga uopće moglo navesti da pomisli takvo što, a kamoli da osjeti takvu vrstu emocije?

Dugo mi je vremena trebalo da samu sebe uvjerim da nisam učinila ništa krivo te da je sindrom “više voliš njega nego mene” samo jedna prolazna faza i svojevrsna populistička propaganda gotovo svakog klinca koji se po prvi puta susreo s nepoznatom emocijom zvanom ljubomora. Ipak, moram priznati da je maleni odradio odličan posao te  da sam od te faze pa sve do danas, naučila vrhunski žonglirati između njih dvojice i količine pažnje koju im svakodnevno pružam.

I baš kada pomisliš da ste zajedno “prerasli” neke faze i obrasce ponašanja, isti ti se vrate u još intenzivnijem obliku.

Uskoro će navršiti pet godina. Niti jedan dan u njegovom životu nije prošao a da mu mama nije rekla da ga voli, da ga nije zagrlila i poljubila. Ipak, on se ponovno vratio u fazu s početka priče te na svaki moj postupak, koji nije u skladu s njegovim željama dobijem odrješito “više voliš njega nego mene”.

I tako, dobru većinu vremena, on manipulira mojim osjećajima dok ja uporno pokušavam “opravdati” svaki svoj postupak u ovoj ili onoj situaciji. A istina je ta da je sve to suvišno. Uzaludno. On zna da ga volim, alI  i zna da me njegove riječi bole. On zna da ih obojicu volim jednako, ali i zna da na ovaj način povećava šanse da “istjera vodu na svoj mlin”.  Često se pitam tko odnosi pobjedu u tim našim bitkama? Odgovor je tu, ispred mene. Ima dvije godine i nosi titulu “mlađega”. Dok se mama i stariji raspravljaju, on radi što ga je volja. Naravno, sve do onog dana kada će me i on pogledati svojim plavim očima i reći “više voliš njega nego mene”.