NAJVAŽNIJA STVAR KOJU SAM NAUČIO OD SVOG DJETETA

Zadnji put supertata Emanuel podijelio je s nama zanimljiv tekst za sve buduće očeve, a i one koji to već jesu. Ovu subotu imate priliku pročitati tekst o tome što je naučio od svojeg sina Luke. 

Luka se jutros probudio u 6:30. Mamuran, kakav sam obično tako rano ujutro, shvaćam da je on ostao na ljetnom računanju vremena – blago njemu. Današnji dan smo proveli u Zagrebu, puno se toga događalo ali možda najvažnije od svega jest da smo proveli jedan predivan dan zajedno i da je on zaspao, evo već u 19:20.

Navelo me to i na razmišljanje, kakav je moj i Lukin odnos. Radim li sve što mi stoji u “opisu tate” na pravi način. Znate već, i sami ste si puno puta (siguran sam) postavili to pitanje. No, dijete koje zaspi s velikim osmjehom na licu pritom vičući “i-a, i-a” i oponašajući magarca (trenutno je u fazi oponašanja životinja), dokaz je da je ono što radim (i ono što inače vi radite) prava stvar.

Posao koji to nije

Posljednjih 10 godina radim sâm za sebe. Ok, sada vjerojatno mislite kako je to odlična stvar, teču med i mlijeko, no zapravo to i nije tako, barem ne u Hrvatskoj. Ostavimo po strani priče koje čujete od drugih koji kažu ili da je to najbolja stvar na svijetu (rad sâm za sebe) ili najgora (jer, tko zna poštenog privatnika?). Istina je negdje na sredini.

Ono što mogu sa stopostotnom točnošću potvrditi – volite li taj posao, radite ga 24 sata na dan. I tako 10 godina. A možda i više.

Sve to utječe na vaš život. Sigurno nema nikoga među vama da nije gledao američki krimić gdje policajac (uobičajeno detektiv) ima problema u braku zato što je stalno na poslu, zato što nosi glavu u torbi i supruga mu nikada nije sigurna hoće li se navečer vratiti kući. Ostavimo također po strani samu patrijarhalnost tog odnosa gdje je žena ta koja čeka jer to nije tema ove priče (iako mislim da su danas rodno podijeljene uloge definitivno passé, ili bi barem trebale biti).

Biti freelancer, privatnik ili kako ćete se već zvati, znači da ste stalno na poslu. Ako volite svoj posao (kao što se ja volim baviti dizajnom) onda mislite da to nije loša stvar – hej, plaćeni ste za to što radite. Ali tu se varate.

Što se trebalo dogoditi da “promijenim ploču”

I dalje volim ono što radim, no kada ste od svog djeteta odvojeni toliko često koliko sam ja odvojen (a siguran sam i mnogo očeva/majki), onda želite da svaki vaš zajednički trenutak bude “trenutak za pamćenje”.

Mnogi će reći – pa naravno, svi imamo takvih problema. I tako je. A to je veliki problem.

Svi već uzimamo zdravo za gotovo da je situacija takva i da je ne možemo promijeniti (što je zapravo jako tužno). Prisiljeni smo raditi 8 sati, a nerijetko i duže od toga. Od tog rada plaćamo račune, kredite, stvari koje trebamo i one koje smo samo mislili da trebamo. Vrtimo se u krug i ne možemo iz njega izaći. I sâm sam u sličnoj situaciji, nisam ja iznimka. Jedina je razlika što kao freelancer (što zvuči bolje nego privatnik, budući više nikoga ne zapošljavam) ja sam “prisiljen” to raditi jer volim svoj posao što znači da zapostavljam sve ostalo.

Kako Luka raste tako je ta naša odvojenost sve veći problem – i meni i njemu, pa su zato zajednički trenuci naše najveće bogatstvo. Kada smo zajedno zaboravljam na mailove, probleme s posla, čak niti ne razmišljam kako riješiti neki dizajnerski problem. Jednostavno – isključujem se, što sam napravio i ovaj tjedan.

Naravno, uvijek tu postoje neke “hitnoće”, ali to nastojim držati pod kontrolom i za to odvajam otprilike 30-ak minuta dnevno, a često i puno manje. Autoresponder je uključen i ništa nije važnije od mene i Luke. Žao mi je ako ste mi slali mailove, ali vjerojatno vam neću stići odgovoriti, no – nemojte se ljutiti, jer znajte da je razlog zbog kojeg ne odgovaram zaista važan. Ipak je vrijeme koje provodim s Lukom najvrijednije u mom životu.

Nekoliko brzih savjeta za kraj

  • Isključite mobitel – ako ga već ne planirate isključiti, stavite ga na vibraciju. Zanemarite pozive, biti će vremena da odgovorite na njih. A i ljudi, kada znaju da ste s djecom, neće se ljutiti. Mobitel neka vam ostane samo za bilježenje sjećanja. Snimite koju fotografiju, za sve ostalo vam je nepotreban.
  • Podesite autoresponder – dobivate li puno emailova (ja sam negdje na između 100 i 200 mailova dnevno, ovisno o tome koliko je dan “dobar”), autoresponder je najvažnija stvar. Napišite nešto veselo, zabavno. Recite da nemate vremena jer ga provodite sa djecom.
  • Dajte sve od sebe – ovo ne treba posebno naglašavati jer uvijek dajete svoj maksimum, zar ne? No opet, da ne zaboravite – djeci ne treba puno, važno je da ste nasmiješeni, da ih vidite i da imate vremena za njih. Slušajte što pričaju, gledajte što pokazuju da žele i sve će biti u redu.
  • Zaboravite na sebe (na trenutak) – točno tako. Zaboravite malo na sebe i stavite djecu na prvo mjesto. Ovo vrijedi za sve nas jer često čujem priče kako su ljudi “umorni” i kako će djeca kad–tad doći na red. Hoće, naravno, ali svatko od nas neka se potrudi da su djeca na redu nešto prije nego kava s prijateljem. Za kavu će uvijek biti vremena, pravi prijatelji će vas ionako pričekati.

Mislio sam da je nemoguće

Sve ovo što sam napisao, mislio sam da je nemoguće. Mislio sam da je nemoguće isključiti mobitel i ignorirati pozive. Ignorirati mailove. Moguće je, samo je potreban pravi razlog. Luka je meni pravi razlog. Pa iako se još uvijek ponekad “švercam” i kada je nešto hitno odradim do kasno u noć, znam da je došao kraj mom “radu” čim Luka dođe do mene, potegne me za ruku i pokaže mi da je vrijeme da se maknem s računala.

A vi mislite da su to samo djeca. U mnogo čemu su pametniji od nas odraslih.

Sve ostale Emanuelove priče pročitajte na blogu Tatin dnevnik, a možete ga pratiti na facebooku-u i instagramu

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *