IGRAONICA

Često se sjetim te nedjelje kada nas je sramežljivo pitao može li u igraonicu. Došao je i taj dan koji smo s nestrpljenjem očekivali mjesecima. Nakon toliko godina (dobro, nije baš toliko puno, ali malo dramatičnosti neće škoditi), pomisao na dvosatnu kavu u miru i tišini u najdražem kafiću u najdražem shopping centru, nas je oduševljavala. Budimo realni, od kada postanete roditelj, ukoliko zanemarimo onih par mjeseci između oporavka od poroda i faze „kolica su super“ (što je vrlo kratak period), kave u kaficu postaju i ostaju pravi luksuz. Svaka čast onim roditeljima koji mogu biti mirni dok ekipa harači po kafiću i tuđim stolovima, ali ja (na sreću ili na žalost procijenite sami…tko je za članak na tu temu, neka digne dva prsta ili ostavi komentar) nisam jedna od tih.

Ratni plan: mali obično spava između jedanaest i dvanaest. Bolje oko dvanaest da se prvo najede. Treba nahraniti i starijeg. Da, neka obojica budu siti. Jedan, kako bi se mirno igrao, a drugi spavao. Tako ćemo. Na putu do centra, mali će sigurno zaspati i onda ga samo nježno treba prebaciti u kolica. Kad je on „ušuškan“, starijeg odvedemo u igraonicu i „voilá“, mi imamo dva sata za sebe. Kava, shopping, ma što god nam srce poželi i to sve bez grižnje savjesti. Jednadžba u kojoj su svi sretni.

I tako uistinu bijaše. 😉 Mlađi je zaspao, tranzicija iz automobila u kolica je uspješno završena, a stariji je u ekstazi jer po prvi puta ide u igraonicu. Na putu do igraonice, muž se odlučio počasti i cigaretama. Kad je bal nek je maskenbal.

Ljuljuškam ja mlađeg u kolicima dok tata registrira starijeg na recepciji igraonice. Ispunili su sve potrebne formulare, skidaju mu cipele, prozivaju mu prezime i ulazi. Tata i mama uzbuđeno stoje iza stakla. Ljuljuškam malenog. Ušao je. Toliko je sitan. Stoji i gleda uokolo. Veliki tobogani, autići, trampolini, hrpa vesele djece koja skaću uokolo. On stoji na sredini. Tako je malen i mršav i bos. Moja bebica. Sam u toj velikoj igraonici. Ostavila sam ga. Prepustila svijetu na milost i nemilost. Možda ga je strah? Što ako misli da sam ga ostavila? Da ga ne volim više? Možda misli da više volim brata nego njega, jer je brat ostao sa  mnom, a njega sam „poslala“ u igraonicu? Kako li je samo mršav! Jer on inače tako mršav? Što ako ga netko gurne? Što ako padne s onog visokog tobogana? Jer imaju oni tete koje ih paze? Što ako padne i bude me zvao, a mene nema?

„Ivana, je li ti to plačeš?“ Muž me gleda u nevjerici dok gledam kroz staklo i mašem nepoznatoj djeci, jer je naš podmladak već odavno nestao u veseloj gunguli. „Mi smo ga ostavili.“ – jedino je što uspijevam izgovoriti suzdržavajući suze pred hordom drugih, normalnih roditelja koji shvaćaju koncept dječje igraonice kao ono što ona uistinu jest – igraonica za djecu, a ne sirotište iz Oliver Twista.

Bila je to duga i precijenjena kava na kojoj mi je muž pokušao objasniti da nismo loši roditelji jer smo ostavili dijete u igraonici, te da mu se tamo neće dogoditi ništa loše. Ipak, ono što sam osjetila u datom trenutku, sjetilo me na vlastitu majku koja je puno puta govorila da ću mnoge stvari shvatiti tek kada sama budem majka. Puno puta ja neću biti spremna iako će oni biti. Puno ću puta ja plakati bez razloga i to samo zato jer vidim svijet drugačijim očima nego oni.

Ovo je bio prvi posjet igraonici. Bilo ih je još nekoliko i zasigurno će ih biti još. Svaki naredni put mi je lakše nego prvi, ali uvijek zastanem pored tog stakla i duboko udahnem. Smiješim mu se i mašem iako me uvijek strah. Život je kao jedna velika igraonica. Ima tobogana, trampolina, automobila, svakojake djece. Nekad imaš tri novčića za vožnju, nekada niti jedan. Nekada su tete sasvim blizu, a nekada daleko. S tobogana možeš pasti, ali možeš i iskusiti nevjerojatnu vožnju života. Većinu vremena, moraš čekati u redu da dobiješ vožnju koju želiš, ali nekad bude slobodna baš ta koju mjerkaš od zadnjeg puta. Nekada ćeš odmah pronaći prijatelja za igru, a nekada nećeš ni nakon puna dva sata. Da, život uistinu jest kao igraonica. Mama je uvijek iza stakla, ali te mora pustiti da se igraš sam.


IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. 😉 Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Autorica je bloga 5foot7andbambieyes.blogspot.hr, a na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka.

4 thoughts on “IGRAONICA

  1. Super napisano!!! Oči su mi zasuzile koliko su me dirnule te jako dobro poznate emocije. Hvala na tako iskrenom tekstu.
    P.S. Koja je to igraonica bila?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *