STILOVI RODITELJSTVA

Kako svake subote dijelimo s vama priče vas samih, supermama, vaših doživljaja, iskustava, savjeta, ovu subotu predstavljamo supermamu Niku i njezin osvrt o stilovima roditeljstva.

Sjećam se svih odluka koje sam o svome djetetu, majčinstvu i roditeljstvu donijela i prije trudnoće. Za vrijeme trudnoće sam bila i još odlučnija u tim odlukama da će moje dijete spavati u svom krevetiću od samog početka, da nije najgora stvar na svijetu ako beba malo plače, da je najbitnije uvijek biti dosljedan. Iako sam čekala prvo dijete i nisam imala prijašnja bliska iskustva odgoja i roditeljstva, nisam se obeshrabrila misliti da ću uživati u dugim šetnjama i piti kavu koja će biti idilično smještena u držač za šalice u kolicima dok moja mala štruca drijema.

Imala sam osjećaj da sve znam, da ću sve to odraditi s lakoćom, da je sve to u biti jako jednostavno. A onda sam rodila. Beba je došla na svijet u ljetno poslije podne i tu je prvu noć spavala pokraj mene u bolničkoj sobi, u svome krevetiću. Već sutradan mi je jedna od sestara rekla, da bebu, ako bude nemirna, slobodno prebacim u svoj krevet, da spava sa mnom. Nije bila nemirna, ali je bila predivna, moje malo stvorenje kojeg se nisam mogla nagledati i namirisati dovoljno. Prebacila sam je u svoj krevet. Odjednom mi je postalo nezamislivo odvojiti se i otada spavamo zajedno. Nastavile smo tu praksu i kada smo došle doma, a krevetić razmontirali i pospremili u podrum. Isto tako, dojenje je stavka o kojoj nikada nisam tijekom trudnoće previše razmišljala. Jedino sam znala da želim dojiti svoju bebu i da sam negdje pročitala da je beba gladna svaka tri sata. Moja je beba bila gladna konstantno. Htjela je dojiti većinu svoga budnog vremena, što je prvih  6 mjeseci bilo gotovo konstantno. S obzirom da je i noću često dojila, ali srećom i dobro spavala, spas za mamu je bio taj da je beba spavala odmah pokraj.

Što se tiče njezinog plakanja, nisam nikada dopuštala da plače, a da ja nisam tamo da je umirujem i utješim kako i koliko mogu. Bila je toliko mala, lijepa i bespomoćna da mi je bila najnormalnija stvar na svijetu da me treba i da mi plačem komunicira kada nešto želi, a i ja sam jedino bila mirna kad je moja beba bila mirna. Trčala sam, a i sad trčim, na svaki zvuk i plač i trudim se udovoljiti svim potrebama.

Također, već prilikom prvih šetnji s kolicima, postalo je jasno da se ona u kolicima ne želi voziti. Odmah čim bi je stavili u kolica ili ubrzo nakon toga, počela bi plakati, a to naravno, nije bila opcija. Pokušavala sam ju nagovoriti, nadala sam da se samo treba naviknuti. Nisam se bila spremna odvojiti od svoje iluzije o dugim šetnjama s kavom. Trebala mi je kava. Pa sam ju stavljala u kolica skroz budnu, pa polu budnu, pa usnulu. Pa bi ju pokušavala staviti prvo samo u košaru pa tek onda košaru namontirati na kolica, a kada to nije djelovalo, pokušala sam ju tek vani staviti u kolica. Pokušavala sam ju staviti u kolica na početku šetnje, u sredini, na kraju. Ništa nije djelovalo. Uskoro su se kolica pridružila krevetiću u podrumu, a ja sam počela proučavati slingove, marame, nosiljke svih vrsta kako bi ipak mogla s bebom otići u malo dužu šetnju ili obaviti neke sitnice, poput nabavke.

Istražujući načine nošenja beba, a i prije istražujući da li je sve što radim normalno, otkrila sam da sve što radim samo osluškujući svoje dijete i prilagođavajući se svojim okolnostima, ima zajednički nazivnik. Otkrila sam da pripadam određenom „stilu roditeljstva“ sa svojim metodama i pretpostavkama, a da nisam to ni znala. Nenadano, ušla sam u svijet načina odgoja djeteta, uzroka i posljedica ponašanja djeteta te uzroka i posljedica ponašanja roditelja.

Upoznala sam se s terminima i nazivima o stilovima roditeljstva koji predstavljaju stav koji roditelji zauzimaju vezano za odgoj, primjenu kazni, način komunikacije i postavljaju granica. Otkrila sam da postoje četiri osnovna, općenita stila roditeljstva (autoritarni, autoritativni, popustljivi i ravnodušni), ali otkrila sam i ostale stilove poput: Attachment parentinga, Gentle parentinga, Positive parentinga, Playful parentinga, Overparentinga (Helicopter parenting), Slow parentinga, Lazy parentinga…

Sebe osobno sam prepoznala u kombinaciji Attachement parentinga i Gentle parentinga. Attachment parenting mi se nekako dogodio sam po sebi jer taj stil podrazumijeva empatično i brzo odgovaranje majke na bebine potrebe, kao stalnu i fizičku bliskost – da beba spava u istom krevetu s roditeljima, da se doji na zahtjev, da se nosi kada želi biti nošena. To je bilo sve što sam ja radila, sama od sebe, slušajući svoju attachment bebu koja je od mene napravila attachment roditelja. Dovelo nas je to i u mnogo smiješnih situacija u kojima nikad nisam mislila da ću se naći. Odjednom sam dojila svugdje, jer je moja beba stalno samo htjela biti priključena na svoj izvor hrane. Tako smo nas dvije šetale po parkovima, dućanima, matičnim uredima, policijskim upravama, dok je ona, sakrivena u marami, jela i drijemala kod mame.

Gentle parenting, drugi stil u kojem sam se prepoznala i koji mi je bio zanimljiv,  je pristup odgoja koji se temelji na empatiji, poštovanju, razumijevanju i postavljanju granica. Osjećaji djeteta se uzimaju u obzir te se djetetu pristupa s poštovanjem. Na primjer, mi roditelji kao odrasli ljudi, znamo da se naše dijete nema razloga bojati čudovišta ispod kreveta ili glasne igračke, ali njihov osjećaj straha jednak je kao i naš. Tako da sam se ja počela truditi uvažavati sve emocije, pogotovo te jake negativne, strah, ljutnju i neugodu. Trudim se maksimalno postavljati zdrave granice i braniti ih dosljedno kada ih moja beba otkrije i napadne. Svaki dan smireno i dosljedno stalno objašnjavam da produžni kabel nije za igranje, da se ne smije lupati po televiziji te da kapa, dok smo vani, mora biti na glavi jer je jako jako hladno.

Bila sam sretna da sam se prepoznala u određenom stilu roditeljstva tek nakon što sam već u njemu bila, da nisam unaprijed i to već odlučila. Kasnije sam tek spoznala da sve aktivnosti koje radim i način komunikacije koji ostvarujem sa svojom bebom ima zajednički nazivnik u određenom „stilu“. Bilo mi je drago da me moja intuicija ne vara, da joj se mogu prepustiti s povjerenjem i da ako nešto funkcionira nekoj drugoj majci ili čak većini majki , ne znači da će funkcionirati za mene. Svaka majka i svaka obitelj, svoj su jedinstveni stil. Meni je bilo bitno i drago da je taj moj prvenstveno stil proizašao iznutra, iz moje intuicije i slušanja moje bebe. Ukoliko bi se trudila nešto nametnuti što sam pročitala, čula ili što bi smatrala da bi „to tako trebalo biti“, a da to u biti nisam osjećala, nikad mi nije pošlo za rukom.

Sada se smijem odlukama koje sam donijela u trudnoći. Promijenilo se sve. Moj način razmišljanja, pogled na svijet, sve je drukčije, ima drugu dimenziju i perspektivu. Sada uživam i u hladnoj kavi koju barem ispijam u miru dok nervozno pogledavam na monitor budi li se beba. Analiziram svoje ponašanje, svoje reakcije, duboko dišem, prilagođavam se svakom trenutku kako mi dolazi. I sviđa mi se da, iako ću vjerujem uvijek slušati samo svoje instinkte, ipak imati šalabahter koji mi govori što bi napravio moj „stil“.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *