ZAŠTO PUTOVATI S DJECOM

“Kad idemo na put onda smo uvijek stalno zajedno!”. To je bio odgovor moje djece na pitanje zašto vole putovati. Igračke, suveniri, muzeji, vožnja avionom ili parnim vlakom, istraživanje, ma sve je nebitno. Bitno je da smo zajedno. Imati roditelje uz sebe 24 sata dnevno i to roditelje koji ne trebaju kuhati, peglati, mijenjati gume na autu, čistiti hodnik pun pijeska iz pješčanika ili što god mi roditelji radimo, a njima se čini besmisleno i nevažno, imati dakle roditelje 24 sata dnevno uz sebe – to je njima najdraže i najvažnije na svijetu. A mi to često zaboravimo. Naravno, vole oni i istraživati, vole obilaziti muzeje ili Legolande, Disneylande i ostala čudesa, vole “žicati” gluposti ali ih isto tako lakše prebole jer se zabavljaju. I vide da se roditelji zabavljaju. Da je to onih tjedan/deset/dvadeset dana kada nema panike, nema nervoze, nema obaveza i rokova. Kada se stvaraju bliskost i nezaboravne uspomene. To je razlog prvi zašto putovati s djecom.

Nebrojeno sam puta čula komentar «pa zašto putujete s njima, oni se ionako ničeg neće sjećati». Iskreno, ja se ne sjećam što sam radila prošlog tjedna ili gdje sam krenula kad završim na balkonu, ne moraju ni oni. Svako iskustvo se pohranjuje negdje u osobnoj memoriji, svako sjećanje se probudi baš kad treba.

Djeca, kao i mi, uče na putovanjima. Ne upijaju samo informacije iz priča koje im pričate dok lunjate hodnicima nekog muzeja, dok promatrate životinje u zoološkom vrtu ili šećete ulicama i trgovima bilo kojeg grada u bilo kojoj zemlji. Znatiželja, tolerancija, strpljenje, poštovanje. To mali, kao i mi veliki, uče dok putuju. Znatiželja im je prirođena, ali tolerancija i poštovanje prema svemu što je drugačije – to je ono najvažnije što mogu naučiti.
Kada bi, o kad bi bar, svako dijete imalo priliku putovati, upoznati druge kulture, kušati drugačiju hranu, čuti druge jezike i sa potpunim strancima se sporazumijevati na nekom dječjem samo njima jasnom jeziku, kad bi imalo priliku pogledati u oči nekom starcu na ulici u Maroku, prodavačici na ribarnici u Rimu ili svom vršnjaku u Dublinu, pokloniti i uzeti osmijeh, teško da bi se takvo dijete jednom uhvatilo puške ili slagalo bombe. Svijet bi bio puno ljepše mjesto po kojem bi mogli bez straha putovati. I bez djece, a posebno sa njima. Ovo je razlog drugi zašto putovati s djecom. Dva sasvim dovoljna razloga. Zato, spakirajte se i krenite. U troje, četvero, petero, koliko god vas ima.
I da, nikad ne zaboravite pisati razglednice!


Znatiželjnog srca, nemirnog duha i kreativnog uma, stalno u potrazi za dobrom pričom, fotografijom, putovanjem, finim jelom i nezaboravnim iskustvom. Za inspiracijom. Zapisuje sve, piše stalno, obožava pisati popise. Najdraži predmeti: kofer, knjiga i kuhača. I olovka za zapisivanje ideja, priča i popisa. Rođena otočanka sa dugogodišnjom adresom u Zagrebu gdje je napravila brlog sa jednim Tatom i tri male zvijeri (5, 6.5 i 8 godina). Zagreb ipak nije uspio izbrisati tragove mora, bure i poglede u daljinu. Daljine vuku, nemiri rade svoje, koferi su zato stalno spremni i petorka putuje, skita se, istražuje, trči iz avanture u avanturu. Fotografira i zapisuje na blogu Njamanjama po svijetu.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *