Nisam od onih koji se vole uplitati u intimna pitanja oko zasnivanja obitelji i ista mogu postaviti samo najbližim prijateljima i to kroz šaljivu notu. Ipak, lagala bih kada bih rekla da nemam stav o tome te s vama podijelila svoje vlastito iskustvo.
Dijete nije stvar. Dijete ne ulazi pod domenu Zakona o zaštiti potrošaća. Dijete ne možeš vratiti ukoliko te ipak „žulja“ ili ti se više ne sviđa. To su činjenice za koje volim vjerovati da su svima jasne. Ipak, jesmo li zbog vremena u kojem živimo ili pak zbog zemlje u kojoj egzistiramo ili pak nekih vlastitih strahova i nesigurnosti, svjesno ili nesvjesno odlučili staviti djecu na neki „stand by“ i čekati?
Mnogo ljudi koje susrećem, temu zasnivanja obitelji započinje rečenicom „Mi tako želimo bebu, ALI…“ I tada kreću minimalno tri pisana reda „opravdanja“ ili „isprika“ radi kojih, unatoč žarkoj želji, to nije moguće. Ono što meni i nije previše jasno, jesu li te „isprike“ uistinu namijenjene sugovorniku (od straha od nekakve „osude“) ili njima samima? Čeka se bolji posao, bolja primanja, Ugovor na neodređeno vrijeme, isplata kredita, rješenje stambenog pitanja, bolja vremena, promjena pronatalne politike vladajuće stranke, veći stan, veći automobil, gubitak desetak kilograma, ulazak Venere u kuću Merkura, onaj savršeni trenutak… Ako izuzmemo ekstremne situacije, nema razloga koji se neće naći na listi.
Činjenica jest da će uvijek postojati neka domena vašeg života koja neće biti onako savršena i sređena kako biste vi to voljeli. Ugovor na neodređeno vrijeme danas ne predstavlja (gotovo) nikakvu sigurnost već eventualnu kreditnu sposobnost. Nikada nećete imati onoliko novaca koliko biste željeli i uvijek će dobro doći još koja kuna. Trbuh, koji je vaša kritična zona još od puberteta, neće postati ni bolji ni gori trudnoćom kao i ti kilogrami koje „vučete“ od faksa. Ukoliko ste svjetski putnik i globetrotter, ne vidim razlog zašto vaš podmladak ne bi mogao nastaviti putovati s vama (bonus su i besplatne karte te hotelske sobe prvih par godina). Trebali bi veći stan? Tko ne bi, ali jeli to uistinu valjan razlog da se odreknete tolike količine ljubavi? Strah vas je promjene? Koga nije? Velika je to stvar, ali sjetite se, puno puta u životu vas je bilo strah i eto vas danas, s osmijehom se prisjećate svih tih strašnih i „bezizlaznih“ situacija iz kojih ste izašli živi i bogatiji za još jedno iskustvo.
Ne postoji onaj savršeni trenutak, znam. I sama sam ga čekala dok se jednog dana nisam probudila i shvatila da ja želim dijete. I nije me bilo briga što smo podstanari ili što suprug nije imao „pravu“ vrstu Ugovora o radu. Nije me bilo briga što sam o vrstama pasa znala više nego o djeci. Nije me bilo briga što nitko od mojih prijateljica nije imao djecu i što neću moći posuditi krevetić ili robicu. Znala sam da sam ja, onako maksimalno nespremna, spremna baš onoliko koliko u svoj svojoj nespremnosti mogu biti. Znala sam da nije „savršen“ trenutak, ali sam znala da me savršeno nije briga za čekanje savršenog. Srce je reklo „da“.
I onda je dosao ON. Ljubav u svojem najčišćem obliku. Voljeno stvorenje u mom nesavršenom svijetu koji je od tog trenutka postao savršen baš zbog njega.
Vi ste ti koji će reći „da“ ili „ne“. Koji god odgovor bio, neka bude iz pravih razloga. Istinu ne dugujete mami, tati, prijateljici, svijetu već SEBI.
IVANA
Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Autorica je bloga 5foot7andbambieyes.blogspot.hr, a na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka.
Tocno tako, draga Ivana! Najveci dio problema je upravo manjak samosvijesti; poznavanja sebe samih i osluskivanja vlastitih potreba, emocija itd… mozda da na tren prestanemo raditi, trcati, razmisljati i samo budemo… mozda nam ne bi palo na pamet toliko cekati savrsen trenutak, vec bismo ga sami stvorili…