BABY BLUES

Saznati da čekaš bebu je neopisiv osjećaj. Iako sam taj plusić silno htjela i očekivala, taj trenutak kada se on napokon pokazao, ti osjećaji koji su me preplavili – neopisivo.
Prvo neizmjerno uzbuđenje, zatim osjećaj – “hej, pa mi smo napravili bebu!”, zatim osjećaj neizmjernog straha “je li sve ok, kuca li srce, hoće li sve biti u redu” i sve to u tih par sekundi.

Za vrijeme trudnoće sam bila relativno mirna i neopterećena, jedva sam čekala dan kada će moj mali čovjek doći, kada ću ga napokon vidjeti. I te obraze i prstiće i mali nosić.

Mali čovjek je odlučio iznenaditi me i doći malo ranije, tako da se nisam uspjela opterećivati kako ću sve to izdržati nego sam samo pokušavala biti mirna i poslušna. Nakon čitave neizvjesnosti i trudova, došao je. Mislim da u bolnici teško možeš biti svjesna da je to tvoj mali čovjek kojeg nosiš doma za par dana i onda kreće život. Barem je meni tako bilo.

Ono što pamtim je da sam bila u emocionalnom vrtuljku. Bila sam najsretnija na svijetu jer je sve dobro prošlo, jer je on bio dobro, a s druge strane sam bila stalno uplakana. Nikome to nisam rekla, osim mužu koji to naravno nije shvaćao, ali je bio podrška.

Došli smo doma i onda je krenulo. Iracionalan strah kako ću ja sve to, pa ja sam sada mama i o meni ovisi život meni najbitnije osobe na svijetu. Neopisiv strah, neopisiva ljubav, ma toliko osjećaja da nisam znala kako vladati njima. Period stalnog plakanja je trajao gotovo čitavih mjesec dana. Nisam htjela pomoć nikoga osim muža i mame. Svi su me smetali. Nikome nisam vjerovala da zna kako postupati s mojim anđelom, kada bi ga i primili u ruke, samo sam brojala sekunde kada će ga meni vratiti. Znala sam da to nije normalno, da će proći i jako sam se borila sama sa sobom da se ne prepustim tom strahu.

Sjećam se kada smo došli kod muževih roditelja na ručak. Bila sam izrazito umorna i oni su se ponudili da malo čuvaju bebu dok ja odrijemam. Nisam htjela, ali me muž nagovorio. Sjećam se da sam ležala u sobi i samo osluškivala što se događa, plače li, znaju li oni s njime, što ako ja zaspem i baš tada se nešto dogodi. Nisam oka sklopila. I onda je počeo plakati. Muž me uvjeravao da se moram smiriti i da je beba u sigurnim rukama, ali mene to nije smirilo, počela sam se tresti od plakanja i nervoze i rekla mu da želim da odmah vrate malenog. Kontrolirala sam se da ne odem sama po njega, jer sam bila svjesna da bi to vjerojatno uvrijedilo njegove roditelje. Dakle bila sam polusvjesna svega, ali si nisam mogla pomoći. Čim je maleni došao k meni, umirio se. Odmah sam se umirila i ja.
Taj period mi je bio jako težak, stalno sam se povjeravala mami jer sam se jako bojala da ne padnem u postporođajnu depresiju. Htjela sam da netko zna da mi je jako teško i da mi nekako pomognu. Iako nisam bila sama, tu je bio moj anđelčić, moja sreća, a tu je bio i moj muž, ali sam svejedno bila jako usamljena.  To je bio “baby blues”. Trajao je tih prvih par tjedana i zapravo je prestao onog trenutka kada smo prvi puta izašli s malenim vani. Teško je biti mjesec dana izoliran od svijeta. Pogotovo kada se radi o nekome tko je do zadnjeg dana trudnoće bio izuzetno aktivan i stalno u društvu. U prevladavanju toga pomogle su mi i prijateljice koje su u isto vrijeme postale mame. Znala sam da i one prolaze kroz nešto slično.

Ono što želim reći je da razgovor o tome pomaže, izreći na glas svoje strahove, izreći na glas sve što osjećate. To nije sramota niti ste zbog toga lošije mame. Ipak naše tijelo prolazi kroz jako puno promjena tijekom trudnoće i poroda, dojenje je bolno na početku, nedostatak sna u tome svemu još više odmaže, ali samo da imate jednu osobu kojoj možete sve reći, puno pomogne. Najbitnije da si osvjestite da je to normalno, da niste same i da će proći.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *